Shell i Repsol se povlače iz investicija u plinska nalazišta južnog Parsa

Zbog sankcija i pritiska Washingtona, velike energentske kompanije ne ulažu ili povlače investicije iz Irana, ali se na to tržište ubacuju manji igrači poput poput OMV-a, kineskog Sinopeca i Indijske državne kompanije

Pripremio: Vanja Figenwald
[email protected]

Kako cijene energije rastu iz dana u dan, svjetski moćnici pokušavaju ih očajničkim potezima zauzdati, ali zasad nemaju pravih alata. I unatoč svemu u strategiji prema Iranu, vlasniku drugih najvećih svjetskih zaliha plina, uz već poznate goleme količine nafte, ništa se ne mijenja, štoviše zaoštrava se i neslužbenim najavama mogućih izraelskih napada. U teoriji, ta bi zemlja trebala biti magnet za strane naftne kompanije, bogate i željne novih mogućnosti zarade. No, zbog geopolitičke okolnosti tome nije tako.

Južni Pars, najveće plinsko polje na svijetu, podijeljeno je između Irana i Katra, no razvoj s iranske strane praktički je na nuli zbog američkih sankcija, odnosno pritiska na poslovne veze prema Iranu. Ovog je tjedna i Europska unija pojačala pritisak, pristavši na jače financijske mjere protiv Teherana. Sve to stavilo je Iran u nedoumicu. S jedne strane želi pokazati svijetu da ga ništa ne može spriječiti u izvlačenju potrebnih količina plina, dok, s druge, mora priznati da sankcije imaju učinka.

Američkim je kompanijama zabranjen ulazak u iranski energetski sektor. Oni ostali, pak, suočeni su s malenim rastom i pokušavaju izbjeći daljnje antagoniziranje Washingtona većim investiranjem, ali i ostati u igri kako ne bi naljutili Teheran. To delikatno balansiranje najbolje dočarava odluka Shella i Repsola da se povuku iz daljnjeg razvoja, takozvane faze 13, južnog Parsa. Izostanak velikih igrača znači da Iranu preostaju relativno neiskusni ‘mališani’ kojima očajnički treba posao, poput kompanija iz Austrije, Hrvatske i Poljske. Takav razvoj događaja Iran je odlučio prikazati kao gubitak za svijet. - Plin je tu, pa ćemo ga upotrijebiti poslije. Naš udjel u gubicima je 10 posto, gubitak za svijet je 90 posto - kaže Kamal Daneshyar, šef iranskog Parlamentarnog odbora za energetiku. - Američka politika rezultira gubitkom plina ekvivalentnom 4,1 milijuna barela nafte na dan. To je glavni razlog rasta cijena nafte i pada zaliha.

Kupovanje vremena

No, uza svu samouvjerenost, Iranu se ipak žuri razviti južni Pars za vlastite potrebe - grijanje, elektrane, petrokemijsku industriju i ostale projekte. Kako sada stvari stoje, viškova nema. Zahvaljujući jakim zimama, zemlja koristi triput više plina u tom razdoblju nego u ostalih osam mjeseci što uzrokuje povremene nestašice. Europsko praćenje američke politike, pak, ostavlja Staru Damu ovisnom o Rusiji, koja svoje energetsko bogatstvo koristi kao sredstvo političkog pritiska. Oni dovoljno hrabri da posluju s Iranom, poput švicarskog EGL-a, mališana koji nema pojma o vađenju plina, potpisali su ugovor na 25 godina vrijedan 27 milijardi eura, ali su zato izazvali bijes Amerike. Upravo stoga što Iran predstavlja takvu veliku energetsku priliku, mnogi ipak nisu voljni tek tako otići. Taktika je zasad kupovanje vremena dok se nešto ne riješi. Tako su i Shell i Repsol svoje povlačenje iz faze 13 opisali kao ‘zamjenu’, a ne kao potpuno povlačenje. Iranci su, s druge strane, sigurni da će naftni teškaši prije ili poslije pokucati na njihova vrata. No, dok se to ne dogodi Iran je prisiljen promijeniti svoju politiku neinvestiranja vlastitog novca u južni Pars, temeljenu na razmišljanju da će velike kompanije snositi troškove za većinu infrastrukture. U tu su svrhu ove godine namijenili oko pet milijardi eura, ali će za ozbiljniju eksploataciju biti potrebno mnogo više.

Čak i Kinezi suzdržani

Najveći je problem financiranje. Američki pritisak otjerao je velike međunarodne kuće u strahu od štete koju bi mogli pretrpiti u SAD-u. Imajući, doduše, u vidu recentnu krizu, možda bi im bilo sigurnije poslovati u Iranu nego u SAD-u. Oni koji već posjeduju ugovore, nevoljki su ozbiljno pokrenuti poslove u strahu od posljedica u Americi. Primjerice, kad je prošle godine SKS iz Malezije potpisao 16 milijardi dolara vrijedan ugovor s Iranom, činilo se da taj posao ukazuje na težinu gubitka koju zapadne kompanije trpe. No i SKS se otad baš ne žuri. Čak i banke iz Kine, s tradicionalno dobrim odnosima s Iranom, neće zasad financirati projekte u toj zemlji. Manjak financiranja javio se baš u trenutku kada troškovi rapidno rastu. Prije izvlačenja iz faze 13, Shell i Repsol dosegnuli su 16 milijardi dolara budžeta za projekt ukapljenoga prirodnog plina. Francuski Total procjenjuje rast svojih troškova na 11 milijardi dolara. Iransko ministarstvo nafte odredilo je rok Totalu u kojem mora potpisati ugovore za faze 11 i 13 za kraj lipnja. Prijetnja je naravno, potpisivanje ugovora s konkurentima, a slični ultimatumi uzrokovali su povlačenje Shella i Repsola.

Problem licencija za tehnologiju

I doista, oklijevanje teškaša otvorilo je vrata manjim igračima poput OMV-a, kineskog Sinopeca i Indijske državne kompanije. OMV je, primjerice, zatvorio svoje američko poslovanje kako bi mogao raditi u Iranu i nada se ugovorima za fazu 12 i neke LNG-projekte. Veliki zapadni igrači izražavaju, više čini se utjehe radi, sumnje u tehničke mogućnosti te očekuju probleme u određenim fazama eksploatacije. Ipak, zebnja je u srcu i veliki igrači ne otpisuju u potpunosti ‘amatere’. Naučio sam da se nikad ne smije podcijeniti konkurenciju - sve će te kompanije rasti, kaže jedan direktor velike naftne kompanije. Pogledajte dokle je Kina dogurala u posljednje vrijeme.

Mališani, s druge strane, priznaju koristi od nevoljkosti velikih da investiraju, ali smatraju da bi potpuno odustajanje konkurencije bilo loše. Iako kompanije poput OMV-a ili Sinopeca, koje zasad nemaju dovoljno iskustva s takvim projektima, mogu kupiti licencije za korištenje potrebnih tehnologija, problem je u činjenici što velike američke kompanije poput Chevrona posjeduju oko 80 posto svih potrebnih licencija, no sankcije ih sprječavaju da ih sami i koriste u Iranu. Slična je situacija sa Shellom i francuskom državnom naftnom kompanijom. Moguća alternativa je njemački Linde, čija podružnica Cryostar već koristi licenciranu tehnologiju. Sve to sugerira da će Iran moći ‘sklepati’ dovoljno znanja da zaobiđe sankcije i počne eksploataciju. Kako god bilo, koliko god zapadnjaci željeli pokazati zube Iranu, 140 dolara za barel to im jako otežava.