Siromašni je nemaju i skupo je plaćaju

Jedno od obilježja Beča, grada koji u međunarodnom rangiranju svjetskih metropola prena ukupnoj kvaliteti života zauzima obično jedno od prva tri-četiri mjesta, svakako je njegova pitka voda. Kao i prije stotinu godina, tako i danas gotovo sva (više od 95 posto) dolazi prirodnim padom iz izvora u vapnenačkim alpskim masivima - kroz jedan akvadukt teče voda sa stotinjak kilometara udaljenoga donjoustrijskog Raxa, a drugi s čak dvjestotinjak kilometara udaljenog sjevera Štajerske, s Hochschwaba

Piše: Milan Ilić, Beč

    Budući da je Beč jedno od sjedišta Ujedinjenih naroda, u njemu je prošli tjedan predstavljeno Izvješće o ljudskom razvoju. Na Indeksu ljudskog razvoja, koji je dio tog izvješća, Hrvatska kotira donekle dobro - prema tom višedimenzijskom kriteriju (v. okvir) nalazi se među 63 visokorazvijene svjetske države. Izvješće o ljudskom razvoju 2006. posvećeno je vodi, odnosno njezinu nedostatku u nerazvijenim državama.

Desetogodišnji Yeni Buzan iz bolivijskog mjesta El Alto kaže: 'Naravno da bih volio ići u školu. Želim naučiti čitati i pisati… Ali kako? Moja majka me treba da donosim vodu.' Gopal Gujur, poljoprivrednik iz indijske pokrajine Radžastan, kaže da seljaci nemaju dovoljno vode ni za svoje osnovne potrebe, a kamoli za navodnjavanje polja. Zenebech Jemel iz etiopskog mjesta Chobare Meno, pak, kaže kako svi znaju da voda iz bare, iz koje je uzimaju, nije dobra za piće, ali da nemaju drugu mogućnost.

May Akinyi iz jednog od siromašnih predgrađa kenijskoga glavnog grada Nairobija upozorava na nedostatak kanalizacije te činjenicu da većina susjeda upotrebljava plastične kante i vrećice umjesto nužnika, što rezultira čestim proljevima i drugim bolestima, posebno kod djece. To su neke tipične ljudske priče iza suhe statistike. Ona, pak, kaže da danas oko 1,1 milijarde ljudi i u slabo razvijenim dijelovima svijeta nema pristup dovoljnoj količini vode za osobne potrebe te da ukupno 2,6 milijardi ljudi živi u kućanstvima bez osnovne sanitarne infrastrukture.

Danas se smatra da je minimalna količina vode koju čovjek mora imati na raspolaganju da bi mu život bio kvalitetan 20-ak litara na dan. Ta 1,1 milijarda ljudi koji žive bez dovoljno vode raspolaže u prosjeku s približno samo pet litara vode na dan. Za usporedbu, u najrazvijenijim državama upotrebljava se svakodnevno do deset puta veća količina vode - samo za ispiranje WC-a. U Europi u prosjeku trošimo 200 litara vode po stanovniku na dan, a svaki stanovnik SAD prosječno 400 litara.

Izvor zdravlja

Naravno, nedostatak vode pogađa najsiromašnije. Dvije trećine ljudi koji žive s premalo vode ima prihod manji od dva američka dolara na dan. Ukratko, pristup vodi zrcalo je globalne distribucije bogatstva. Najbogatija petina svjetskoga stanovništva u 85 posto slučajeva u kućanstvima ima vodu iz vodovoda; istodobno, vodovodnu vodu ima samo 25 posto najsiromašnije petine stanovnika planeta.

Priču još apsurdnijom čini to što u većini nerazvijenog dijela svijeta najsiromašniji ne samo da nemaju dovoljno čiste vode i vode uopće nego za nju moraju često plaćati jednu od najviših cijena u svijetu. U siromašnim dijelovima velegradova kao što su Jakarta, Manila i Nairobi voda se plaća pet do 10 puta skuplje nego u gradskim četvrtima u kojima žive ljudi s natprosječno visokim osobnim prihodima. U ta je tri velegrada cijena vode nominalno viša nego u Londonu ili New Yorku.

Najsiromašnija petina stanovnika Salvadora, Nikaragve i Jamajke za vodu plaća više od 10 posto ukupnog prihoda kućanstva. Za usporedbu, ako se u Velikoj Britaniji mora plaćati više od tri posto prihoda, to se smatra pokazateljem siromaštva. Čak i ako se, kad je riječ o dostupnosti pitke vode, i ostvari globalni 'Milenijski razvojni cilj', godine 2015. još će 800 milijuna ljudi živjeti oskudijevajući vodom, a 1,8 milijardi bez sanitarne infrastrukture. Istodobno, povijesno iskustvo pokazuje da se problem može riješiti.

Prije tek nešto više od jednog stoljeća u glavnom gradu SAD-a Washingtonu smrtnost djece bila je dvostruko veća nego u današnjoj subsaharskoj Africi. Bolesti povezane s nečistom vodom, kao što su dizenterija, tifus i druge, bile su u drugoj polovici 19. stoljeća uzrok 10 posto svih smrti u većim gradovima SAD-a, pri čemu su posebno stradala djeca. Shvativši da bolesti ne mogu biti ograničene samo na siromašne dijelove urbanih naselja, dakle da je riječ o općem problemu, vlade SAD i drugih država u to su vrijeme uložile veliki novac u kanalizacijske sustave i vodovode s čistom vodom.

Ni u jednom drugom povijesnom razdoblju SAD nije zabilježio tako velik pad smrtnosti kao u godinama nakon tih ulaganja. Beč je zadnju epidemiju kolere doživio u lipnju 1873., četiri mjeseci prije no što je car Franjo Josip otvorio prvi bečki planinsko-izvorski vodovod, tada najveći u Europi. U idućih petnaestak godina 90 posto kućanstava tadašnjega Beča priključeno je na vodovod pa su prestale i epidemije bolesti povezanih s nečistom vodom.