Slučaj banke Dexije pokazao je da bankari EU neće izdržati još jedan udar krize

Rješenje za krizu u eurozoni odgođeno je za kraj listopada, ali sve je jasnije da će spominjanje očitoga grčkog bankrota biti sve teže izbjeći. Uporaba jedne te iste matrice zamjene jednog duga drugim pa trećim ne daje rezultate, a sve je teže i namaknuti novac za daljnje zaduživanje.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Vijest da je predsjednik Vijeća Herman Van Rompuy odgodio zakazani samit lidera EU i eurozone svakako je potvrdila šuškanja da dogovora o brodu koji tone i dalje nema. Hitan sastanak francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njemačke kancelarke Angele Merkel u Berlinu trebao je dati neke odgovore za kojima tržišta i ucviljene europske nacije žude, ali rezultirao je samo zagonetnim i samozatajnim obećanjem da će dogovora biti, ‘majke mi’, do sastanka G20 u Cannesu početkom sljedećeg mjeseca. Zapravo, nakon završetka intimne večerice vodećeg europskog dvojca objavljeno je da je dogovor postignut, samo nitko ne smije znati kakav je. Zna se jedino da će rješenje biti globalno i sveobuhvatno kao i dosadašnjih nekoliko. Prije nego što se objavi, valja odluku najprije prenijeti ostalim članicama eurozone, no čini se da stvar neće reći tako glatko, nije sastanak odgođen bez vraga.

Osim, dakle, osnovnog problema pronalaska čudotvornog napitka zahvaljujući kojim bi teško bolesna eurozona ozdravila i postala opet jedna od vladarica svijeta, Europljani se sve više koškaju i zbog finijih detalja i nijansi. Pritom to ‘Europljani’ valja shvatiti više kao ‘Nijemci i Francuzi’, manje kao svi drugi. Detalj na kojem su sada zapeli jest odakle dokapitalizirati vječno krhke europske banke izložene raznim dugovima koji neće, čini se, tako brzo na naplatu, prije svega, jasno, dugovima zemalja probisvijeta poput Grčke, Portugala, Španjolske, Italije itd., svih onih ne pretjerano vičnih fiskalnoj odgovornosti. Riječ je o istim bankama koje su se već spašavale novcem poreznih obveznika i nacionalizacijama prije nekoliko godina, inače. Sad treba još malo novca, ali pristupi su drugačiji, ne i načelno stajalište da ‘lovu’ valja naći.

Državo, spasi!
Francuzi bi olakšali Europski fond za financijsku stabilnost kako bi izbjegnuli rastezanje nacionalnog proračuna i moguće posljedično smanjenje vrhunskog kreditnog rejtinga, bolesti koja hara u posljednje vrijeme; Nijemci baš i ne bi - oni bi da same banke najprije pokušaju naći ‘lovu’, onda matične države pa tek kad se to dvoje iscrpi, eventualno zagrabiti u zajedničku blagajnu. Tko je prevladao i je li, ne zna se, i neće se, kako stvari stoje, znati još nekoliko tjedana.

Iako su Europljani već dugo svjesni hitnosti, na tu novu nervozu dinamični europski duo potaknuo je slučaj belgijsko-francuske banke Dexije, koja se već spašavala početkom krize. Pokazalo se da nije dovoljno spašena i da je treba još malo pridržati pa su se Belgijanci i Francuzi s istom onom ekspresnošću otprije nekoliko godina dogovorili da je ‘rastranširaju’ nacionalizacijom nekih dijelova i rasprodajom drugih. Iskasapljena je tako da su Belgijanci istresli četiri milijarde eura za belgijski dio, uz dogovor s Francuzima za jamstva banci od 90 milijardi eura na deset godina, povrh 150 milijardi jamstava izdanih prije tri godine. Belgija će preuzeti 60,5 posto tog jamstva, Francuska 36,5 posto i Luksemburg tri posto. Francuzima je već tih nekoliko milijardica bilo dovoljno da strepe za kreditni rejting, tako da je lako pretpostaviti koliko tek strepe od šire akcije dokapitaliziranja banaka iz proračuna.

Nova potreba za državnim nosilima pokazala se, objasnio je predsjednik Uprave banke i bivši belgijski premijer Jean-Luc Dehaene, upravo zbog krize eurozone. Samo da toga nije bilo, Dexia bi preživjela, uvjeravao je na konferenciji za novinare. Događaj je iznimno važan, ne isključivo sâm po sebi, nego zato što je znak da rasprava o nemogućnosti europskih banaka da podnesu još jedan udar više nije u sferi teoretskog, nego itekako realnog. Ona je prva, ali moglo bi ih biti još, što ilustrira objava iz austrijske Erste banke ubrzo nakon Dexijina kasapljenja da će ove godine zabilježiti gubitak od 800 milijuna eura uz otpis 180-ak milijuna eura na državnim obveznicama zbog nemogućnosti pronalaska kratkoročnog kapitala.

 Ponestaje vremena
Lideri su si stoga dali točno dva tjedna da uglave sveobuhvatno rješenje za grčki problem i dokapitalizaciju banaka. Velika pogodba kojom će početi nova era rasta i prosperiteta počet će 23. listopada, kad će se sastati europski lideri, a svijet će se o detaljima tog povijesnog trenutka upoznati 3. i 4. studenoga na samitu 20 najrazvijenijih zemalja. Ako pak dotad ne bude upotrebljiva odgovora, svijet bi vjerojatno mogla dočekati iznimno hladna zima sljedeće godine jer se očekuje, manje-više, raspad sustava u nekoliko tjedana, eventualno mjeseci. Grcima hitno treba novac, svoj više nemaju, a jednako, očito vrijedi za banke. Britanski premijer David Cameron procijenio je da Europu od ekonomske katastrofe dijele tjedni i čini se da više nije stvar o znanstvenoj fantastici. On bi da se još ojača kapacitet Fonda, sad na 440 milijardi eura, a o grčkom bankrotu, s kojim se sve više nabacuje u Engleskoj, točnije službenom objavom nečega što je već dulje činjenica - da ta zemlja nema novca za otplaćivanje vlastitih dugova i ovisi o dobroj volji europskih prijatelja, nije želio nagađati.

- Vremena nema, situacija je opasna - zaključio je zloguko u intervjuu Financial Timesu. Ni oko te Grčke nema jasna stajališta. Nijemci ne odustaju od želje za ozbiljnim ‘šišanjem’ vrijednosti obveznica koje drže privatni investitori, Francuzi od stajališta da bi to prouzročilo paniku na tržištima. Potkraj listopada neće se, naravno, dogoditi ništa revolucionarno i spasonosno, Europljani će dogovoriti samo jedan u nizu uobičajenih kompromisa koji bi u najboljem slučaju mogao odgoditi krah. Sve je jasnije da će spominjanje slona u sobi, očitoga grčkog bankrota, biti sve teže izbjeći. Čak i da se to promjeni, bio bi to samo dobar početak. Uporaba jedne te iste matrice zamjene jednog duga drugim pa trećim, i tako dok god ne ponestane potencijalnih vjerovnika, ne daje rezultate i malo je vjerojatno da se uopće može postići učinkovit dogovor na tim temeljima. Moguća prava rješenja u sferi su radikalnog i neugodnog, ali apetit zemalja članica za njima sve slabiji. Svi bi se najradije samo pretvarali da nešto rade, čekali da oluja prođe i sve se lijepo vrati na staro.