Smanjenje plaća pada na koeficijentima

Rok za provođenje Vladine preporuke o linearnom 10-postotnom smanjenju plaća u državnim poduzećima bio je 15. rujna. Ne zna se je li netko izvještaj dostavio, ali smanjenje je upitno, jer Vlada kao da pojma nema o proceduri određivanja plaća u državnim tvrtkama.

piše mr. sc. Marija Zuber
[email protected]

Vlada je u sklopu antirecesijskog paketa mjera tijekom 2009. donijela čak tri odluke koje se odnose na plaće i naknade članova uprave, članova nadzornih odbora i zaposlenike trgovačkih društava u državnom i pretežito državnom vlasništvu. Među njima i Odluku o davanju preporuke nadzornim odborima i upravama društava u većinskom vlasništvu Republike Hrvatske za pokretanje postupka pregovaranja u vezi s izmjenom kolektivnih ugovora (Nar. nov., br. 88/09.) s ciljem smanjivanja plaća svih zaposlenih za 10 posto. Iako je Odluka kojom se traži smanjivanje plaća svih zaposlenih, za razliku od drugih dviju odluka u kojima se taksativno ograničavaju primanja članova uprave, nadzornih odbora i upravnih vijeća, samo preporuka, u uređenom sustavu upravljanja državnom imovinom takva bi preporuka morala biti vrlo ozbiljno shvaćena. Članovi uprave trgovačkih društava samo su dužni pokrenuti inicijativu za smanjivanje plaća, a za izmjenu važećih kolektivnih ugovora potreban je pristanak sindikata kao ovlaštene ugovorne strane. Preporučeno je da se pregovori o izmjenama kolektivnih ugovora završe do 15. rujna 2009.

Namjerna ili slučajna omaška

Brojne su pravne manjkavosti teksta Oduke. Odluka obvezuje uprave trgovačkih društava da počnu pregovore sa sindikatima i radničkim vijećima, iako prema hrvatskim propisima, koji su u tom dijelu usklađeni s međunarodnim konvencijama, radničko vijeće nije i ne može biti stranka kolektivnog ugovora. Štoviše, radničko vijeće ne smije se miješati u pregovore, ne smije sudjelovati u industrijskim akcijama, niti se na bilo koji način uplitati u kolektivni radni spor koji bi mogao dovesti do takve akcije. Već ta 'omaška' Vlade, za koju nema opravdanja, izaziva podozrivost.S ekonomskog stajališta, čak i površan uvid u odnose i stanje na hrvatskom tržištu rada unazad nekoliko godina ukazuje da je u državnim poduzećima nužno smanjivati troškove rada. Bolje reći, dovoditi ih u vezu s rezultatima poslovanja. Statistike o porastu broja zaposlenih u državnim poduzećima, bez povećanja opsega poslovanja, bez novih programa, uz pad dobiti ili gubitke, neumoljivo potkrepljuju takvo stajalište. Stoga je, naročito u aktualnim recesijskim uvjetima, opravdana namjera Vlade da potakne mjere za racionalnije poslovanje. No, vjerojatno najlošija mjera je neselektivno, proporcionalno smanjivanje plaća svim zaposlenicima državnih poduzeća. Upravljanje ljudskim resursima i upravljanje troškovima rada mnogo je zahtjevnije od pukog linearnog rezanja osnovice ili smanjivanja koeficijenata za plaće. 

Skupe otpremnine

Radnici zaposleni u državnim tvrtkama u pravilu u svojim ugovorima o radu imaju ugovorene koeficijente za određivanje visine plaće, a poslodavac ne smije jednostrano smanjiti koeficijent, čak i ako je izmijenjen kolektivni ugovor ili pravilnik o radu. Odredbe ugovora o radu mogu se mijenjati samo obostranom voljom ugovornih strana, a u slučaju da radnik ne prihvati takvu inicijativu poslodavca, poslodavac može otkazati ugovor o radu ako ima opravdan poslovno uvjetovani razlog zbog kojeg više ne može isplaćivati ranije ugovorenu plaću. Postupak se provodi otkazom s ponudom izmijenjenog ugovora, a u slučaju prestanka radnog odnosa radnik ima pravo na otkazni rok i na otpremninu. Dužina otkaznog roka i svota otpremnine ovise o navršenim godinama rada kod poslodavca. Poznato je da su u kolektivnim ugovorima nekih državnih poduzeća otpremnine ugovorene u znatno većim svotama od prava propisanih Zakonom o radu, što jednokratno povećava troškove rada (podaci su dostupni, jer se kolektivni ugovori društava koja posluju na području više županija objavljuju u Narodnim novinama).

Što je optimalna mjera

Čak i kad bi se eventualne izmjene kolektivnih ugovora odnosno pravilnika o radu odnosile samo na osnovicu za plaće, što je možda bila namjera Vlade, pa ne bi trebalo mijenjati pojedinačne ugovore o radu, nameće se pitanje je li to s ekonomskog stajališta optimalna mjera. Ovisno o nizu različitih utjecaja i okolnosti u pojedinačnom trgovačkom društvu te ovisno o sadržaju ugovorenih prava radnika, možda bi se iste ili slične uštede, ali s većim učincima za poslovanje, postigle racionaliziranjem nekih drugih izdataka za zaposlene. Naime, u kolektivnim ugovorima u nizu poduzeća ugovoreni su različiti oblici potpora, nagrada, naknada i razni primici u naravi na koje se plaćaju propisana javna davanja, koji često nisu ni u kakvoj vezi ni sa socijalnim prilikama radnika, ni poslom koji radnik obavlja. Smanjivanje troškova rada moguće je postići različitim mjerama, a uvijek i svuda počinju pretresanjem svake stavke u strukturi troškova rada, počevši od broja izvršilaca, opravdanih i neopravdanih izostanaka s rada, lažnih prekovremenih sati, fiktivnih putnih naloga, sve do tehnologije rada, organizacije i odvijanja poslovnih procesa, načina odlučivanja… Takve mjere koriste gospodarstvenici koji brinu o novcu ulagača i koji vlasnicima polažu račun za postignute ili nepostignute rezultate.