Smanjivanje plaća čelnicima državnih tvrtki (opet) pada na Ustavnom sudu

Nitko ne spori da neki direktori državnih tvrtki imaju prevelike plaće u odnosu na rezultate svojih kompanija, ali to se ipak ne može rješavati mimo važećih zakona. Prije tri godine koalicijska je vlada pokušala s istovjetnim propisom koji je pao na Ustavnom sudu...

piše prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Ovog je ljeta naša agilna Vlada donijela još jednu odluku kojoj gotovo sigurno prijeti ukidanje od strane Ustavnog suda. Riječ je o odluci da se smanji plaća članovima uprava u trgovačkim društvima u vlasništvu ili pretežitom državnom vlasništvu. Tako će se, prema svemu sudeći, i ova odluka pridružiti 'svježim' primjerima donošenja pa brzog ukidanja zakona o zabrani rada njedjeljom i predstojećoj vjerojatnoj promjeni Zakona o zabrani pušenja u javnim prostorima. Javnost je, posve opravdano, ogorčena podacima da su u situaciji opće krize i recesije kojima se ne nazire kraj, primanja nekog predsjednika uprave trgovačkoga društva u državnom vlasništvu bitno veća od primanja predsjednika vVade koja ga postavlja i koja mu najčešće i rješava sve financijske dubioze. Tim više što je u pravilu riječ o onima koji stvaraju gubitke i/ili imaju monopol na tržištu. Iako javnost informacije dobiva na kapaljku, vrlo često su to gotovo nevjerojatni iznosi. Treba se samo prisjetititi podatka koji je nedavno objavljen o primanjima smijenjenog čelnika koja su s bonusima na mjesec premašivala 100.000 kn. Međutim, koliko god nešto bilo iritirajuće to još ne znači da se smije rješavati na silu, bez obzira na rizike, posebno one od kontrole Ustavnog suda. Izgleda da se, nažalost, upravo to dogodilo.

Ista poduzetnička prava

Naime, nisu prošle ni pune tri godine od odluke Ustavnog suda RH kojom je ukinuo odredbu praktično istog sadržaja. Djeluje gotovo nevjerojatno da je sjećanje tako kratko te izgleda da se nije izvuklo pouke koje se moralo izvući. Naime, bivša je koalicijska vlada donijela gotovo istovjetan propis o smanjivanju palaća direktorima u državnim tvrtkama. Istina, tada se radilo o zakonu, a sada riječ o odluci Vlade, ali razlika nije bitna jer Ustavni sud kontrolira i jedno i drugo, a što nije dopušteno zakonodavcu još je manje dopušteno izvršnoj vlasti. Javnost ipak nije tako zaboravna i javili su se oni koji su podsjetili na nedavnu odluku, čak i na uglednog odvjetnika koji je pokrenuo taj prijašnji postupak i upozorio da je siguran kako ni sada neće biti drukčije.

Ustavni je sud tada svoju odluku kojom je spomenuti zakon proglašen neustavnim (spor se vukao i kad je koalicijska vlada 'sišla' s vlasti) obrazložio time da država, koristeći svoje zakonodavne ovlasti, jamči poduzetničke i tržišne slobode, odnosno osigurava svim poduzetnicima jednako pravni položaj na tržištu, ali kada sudjeluje u gospodarskim odnosima kao većinski vlasnik ili osnivač neke pravne osobe, ona nema ovlasti djelovati kao zakonodavac, već u tim gospodarskim odnosima ima jednak pravni položaj kao i drugi poduzetnici. U tom slučaju država ima položaj poduzetnika, što znači da svoja poduzetnička prava i interese ostvaruje sukladno mjerodavnom zakonu kojim su uređena prava i obveze tih pravnih subjekata. Nadležnost i ovlasti uprave trgovačkoga društva te prava članova uprave trgovačkog< društva, uključivši i mjerila za određivanje njihovih primanja, propisani su Zakonom o trgovačkim društvima i statutom društva.

Zašto ne u stečaj?

Ne prejudicirajući što će Ustavni sud (ako do postupka dođe, a vjerojatno hoće) učiniti, ipak se nije moguće oteti utisku da postoje daleko bolja i jednostavnija, a istodobno pravno potpuno neupitna rješenja. Jedno od takvih je i pokretanje stečaja kod subjekata koji ispunjavaju uvjete (ili blokirani račun 20 dana ili prezaduženost), pa otvaranjem stečaja prestaju vrijediti i svi ugovori, uz visoku razinu odgovornosti čelnika. Naravno, stečaj ne znači definitivnu smrt pravnog subjekta, ali jamči veliku i potpuno ustavnu vlast na planu koji se želi ograničiti. Na taj bi se način riješio problem većine pravnih subjekata u državnom ili pretežito državnom vlasništvu, a nije uopće bitno je li bio račun već blokiran ili se to dosad sprječavalo različitim subvencijama. Naglasimo, to ne bi moralo značiti prestanak rada društva, a posebno ne gubitak posla za zaposlenike. Istina, poslodavac bi im neko vrijeme bio stečajni upravitelj, ali u pravilu bi država bila najveći vjerovnik i tako onaj tko u najvećoj mjeri 'kontrolira' stečaj. To bi posredno bio i jak poticaj privatizaciji tih subjekata i njihovu konačnu uključivanju u ravnopravnu tržišnu utakmicu u kojoj su drugi subjekti već od početka, bez mogućnosti državne intervencije.