Spašavanje Grčke imalo je umirujuć učinak, Irska je pak označila uzbunu

Pristanak Irske na europsku pomoć nije razuvjerio investitore i financijska tržišta, sada preplašene da bi se dužnička kriza mogla širiti po Europi. Tržišta pak najviše zabrinjava Španjolska čije bi izvlačenje, ako bi se dogodilo, ozbiljno rastegnulo mogućnosti EU.

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Ponovna eksplozija ‘irskog problema’ proteklih je dana jasno dala do znanja da zapinjanja s problemčićem zvanim deficit ni izdaleka nisu gotova. O posrtanju nekadašnjega keltskog tigra potpuno upropaštenog ne pretjeranim, nego sumanutim, oslanjanjem na financijski sektor i njegovu alkemiju već se jednom pričalo, ali slijedom poduzetih mjera tema je u međuvremenu zamrla. Do neki dan. Kosturi bankarskih parazita jednostavno ne prestaju ispadati iz ormara, pa se tako pokazalo da irski deficit, nastao najviše kao posljedica Vladina liječenja teškog osipa, nije desetak posto, nego upravo nevjerojatna 32 posto BDP-a zbog čega Grci napokon mogu odahnuti. Njihovih 15-ak posto sada je postalo nečiji nedosanjani san. Bankari su u ovom slučaju uspjeli oboriti sve rekorde i doslovno baciti cijelo društvo u tešku dužničku krizu.
Potkraj prošlog tjedna i tijekom vikenda žice na liniji Bruxelles - Dublin bile su neuobičajeno užarene. Europska unija, ponajprije zabrinuta za dobrobit eura, ne toliko za Irce kao takve, očito je vrlo brzo shvatila dubinu problema i odmah počela inzistirati da Irska prihvati pomoć u sklopu Unijina Stabilizacijskog fonda dok su Irci prvo glumili ponos i ubrzo popustili. Prvotna teza da mogu oni sami i da nije to nešto tako strašno, demantirana je kasnijim prihvaćanjem iznosa od 80 do 90 milijardi eura, nimalo simboličnog.
 
Političke igre
Naravno, stvar je sada dosegnula razinu do koje više nije moguće izbjeći previranja i prepucavanja unutar zemlje. Ionako krhka koalicija na vlasti počela se ozbiljno ljuljati, ali premijer Brian Cowen odbio je ucjene Zelenih koji su u uobičajenoj maniri slabijeg partnera požurili politički kapitalizirati na posrtanjima vladajuće stranke traženjem prijevremenih izborima, uz jedno popuštanje. Najavio je referendum nakon Nove godine i donošenja rebalansa, potrebnog da bi se državne financije adaptirale novom razvoju događaja. Imajući u vidu situaciju nagle političke promjene vjerojatno bi imale kontraefekt iako ni donošenje rebalansa više nije posve sigurno nakon što su dvojica nezavisnih zastupnika u Parlamentu najavila kako će glasovati protiv.
Pristanak na europsku pomoć pak nije uspio razuvjeriti investitore i financijska tržišta, sada preplašene vjerojatno više nego ikad i sve uvjerenije da bi moglo doći do zaraze, odnosno širenja dužničke krize po Europi. Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja u Baselu, europske banke držale su 500-tinjak milijardi dolara irskih sredstava na kraju lipnja pri čemu su, zgodna je ironija, najveći vlasnici britanske, španjolske i portugalske banke. Zemlje redom puleni fiskalne discipline. Žurba i agresivnost Unije u nagovaranju Iraca na povlačenje sredstava iz Fonda ima dakle dva razloga. Prvi je cijena zaduživanja za sve članice eurozone, a drugi je umočenost europskih banaka u njihova dugovanja. Ni opozicija nije gubila vrijeme. Laburisti su odmah zatražili raspuštanje Parlamenta i raspisivanje izbora, a nacionalistički Sinn Féin organizirao je i prosvjede ispred Parlamenta začinjen sukobom s policijom.

Bijesni na ECB
Svjetski mediji naglašavaju ulogu Europske središnje banke kojoj pripisuju najjače pozadinsko lobiranje kako bi se Irska natjerala na prihvaćanje pomoći. Njihova je zainteresiranost posve razumljiva jer je upravo ECB upumpao goleme količine likvidnosti u irske banke. Irci stoga nisu samo bijesni na svoju Vladu, koju smatraju najodgovornijom za sve što se događa, nego i na ECB zbog preuzimanja sve veće političke uloge. Interesantno, gnjev javnosti još uvijek nije pretjerano usmjeren na glavnog i zapravo jedinog krivca, privatne banke. Osim toga prosječni Irac nije svjestan kako je upravo ECB sve usamljeniji kupac njihovih obveznica. Primjerice, na kraju listopada čak je četvrtina ukupnih sredstava za povećanje likvidnosti te banke bila usmjerena na Irsku.

Ponos je danas jeftina roba
Red je sada na Španjolskoj i Portugalu, ponovno, da počnu uvjeravati uzdrmane investitore kako njima za razliku od tih neodgovornih Iraca neće trebati takvo spašavanje. Ponos je, čini se, roba dostupna u velikim količinama posljednjih dana, ali i vrlo jeftina. Španjolska ministrica financija Elena Delgado rezolutno je, baš poput Cowena samo nekoliko dana prije, odbila bilo kakve insinuacije da će i Španjolskoj uskoro zatrebati koja milijarda iz rezervne kasice prasice. ‘Apsolutno ne’, rekla je. ‘Španjolska radi sve što je obećala, i to s opipljivim rezultatima’. Radila je i Irska. Ista je priča kod susjeda. Portugalci, po mnogima najizgledniji kandidati za treće izvlačenje, jednako su decidirano i s gnušanjem odbacili ideju o posuđivanju iz Stabilizacijskog fonda. ‘Portugal ne treba ničiju pomoć i svoje će probleme riješiti sâm’, rekao je premijer José Sócrates ponavljajući tako jednu od najpopularnijih izjava u Europi koju je, čini se, poharao neki novi kult samopomoći.

Onda je i Olli Rehn, povjerenik za ekonomska i monetarna pitanja, požurio objasniti kako su Irska i Portugal dvije vrlo različite stvari. Unatoč drukčijim uzrocima konačni ishodi su vrlo slični diljem kontinenta, što dodatno dokazuju posve neuvjerene reakcije financijskih tržišta, kojima su ovako ohrabrujuće izjave jedino i namijenjene. Tržišta pak najviše zabrinjava Španjolska, ekonomija neusporedivo veća od ovih patuljaka (iz perspektive eurozone), čije bi izvlačenje, ako bi se dogodilo, ozbiljno rastegnulo mogućnosti EU. Drugi, ne još dovoljno artikuliran, strah investitora jest onaj od neadekvatnosti mjera štednje. Za razliku od grčkog slučaja, čije je spašavanje imalo umirujuć učinak, svako sljedeće ima sve slabiji zato što sve veći broj sudionika financijskog tržišta počinje dovoditi u pitanje učinkovitost mjera štednje. Logika je jednostavna - sve jače stezanje može prouzročiti smanjenje ionako puzajućeg rasta, a to onda ponovno znači nemogućnost servisiranja dugova. U svakom slučaju analitičari su jedinstveni - ako je netko sljedeći, to je Portugal.