Spor zbog Opela ponovno doveo u pitanje EK-ovu sposobnost zaštite tržišnih pravila

Mišiće Europska komisija uglavnom vježba na manjim članicama EU, a s većima pristaje i na posve formalna rješenja. Tako je bilo kad je Francuska spašavala svoju autoindustriju, a bit će i u slučaju Opelove prodaje i isključive zaštite njemačkih radnika. Bit će i zbog kršenja kriterija iz Maastrichta i propisane visine deficita.

Piše Vanja Figenwald
[email protected]

Nakon što je već nekoliko puta dogovor postignut pa promijenjen, čini se da ni ovaj put, kad se čini da je Opelova sudbina napokon dogovorena, stvari neće teći glatko. Najnoviji problem u sapunici o posrnulom autobrendu pojavio se na relaciji Europska komisija - njemačka Vlada i odnosi se na Komisiji neprihvatljivu prirodu postignutog dogovora, što je stvorilo uvjete za novi potencijalni sukob. Žustra prepiska između Bruxellesa i Berlina vodi se posljednjih dana zbog inzistiranja njemačke Vlade na Opelovoj prodaji konzorciju u kojem su kanadska Magna i ruska banka Sberbank, što prema Komisiji krši pravila tržišne utakmice u Europskoj uniji. Nijemci se a sa svoje strane prave Englezi i tvrde da to uopće nije točno.

Vlada je dakle na službeno upozorenje povjerenice za tržišno natjecanje Europske komisije Neelie Kroes odmah odgovorila da ne zna u čemu je problem, što je zazvučalo prilično neuvjerljivo ima li se na umu cijele Opel-GM-ove trakavice. Prodaja je od početka kontroverzna i problematična jer su u pitanju deseci tisuća radnih mjesta u nekoliko zemalja Europske unije. Problem se pojavio u najgorem trenutku, kad svatko, prije svega, želi spasiti radna mjesta u svojoj zemlji i malo mari za tržišna načela. Sasvim pojednostavljeno, Nijemci su od početka favorizirali Magnu nasuprot drugim dvama ponuđačima, belgijskom RHJ Internationalu i kineskom BAIC-u, najviše zbog plana restrukturiranja koji bi u toj varijanti značio spas svih 25 tisuća radnih mjesta u Njemačkoj, ali ne nužno i u drugim tvornicama u Britaniji, Španjolskoj, Belgiji i Poljskoj (50-ak tisuća radnih mjesta u Europi). S obzirom na to da je dogovor uvjetovan zajmom njemačke Vlade od 4,5 milijarde eura, stajalište Nijemaca zapravo je bilo razumljivo - zašto bi snosili najveći rizik prodaje i pritom spašavali radna mjesta u drugim državama, odnosno plaćali ukidanje radnih mjesta kod kuće?

Uvjetovana pomoć

Dogovor je nakon niza peripetija i natezanja u kojima je nevoljkost trenutačnog vlasnika General Motorsa da proda Magni imala važnu ulogu postignut upravo na takvim temeljima. Tvornice u Njemačkoj nastavit će raditi, no otpuštanja drugdje bit će neizbježna (prema Magni otprilike 10.500 radnih mjesta, od čega samo 4.500 u Njemačkoj). Dovoljno da počne čupanje u nekoć sretnoj europskoj obitelji. Komisija je zatim stala panično razmišljati što da točno napravi. S jedne je strane uvjetovanje Vladina ‘bridge’ zajma prihvaćanjem Magnine ponude bilo sasvim očito, to više što GM nije želio njoj prodati, a druge strane nereagiranje Komisije dovodi u pitanje njezinu vjerodostojnost, kao i vjerodostojnost cjelokupnog koncepta Europske unije kao zajednice jednakih. Kako Njemačkoj dopustiti ono što se drugim, manjim zemljama baš i ne bi?

Kroes je istaknula kako postoje ‘jasne indikacije da je pomoć koju je obećala njemačka Vlada novom Opelu uvjetovana odabirom određenog ponuđača Magne/Sberbanka’, što se kosi s pravilima poštene tržišne utakmice. Nitko se ne bi, naravno, posebno zabrinuo zbog toga da nije toga malog problema radnih mjesta u drugim državama, zbog čega bi se takvo protežiranje državnim subvencijama osjetilo izravno na njihovu gubitku. Komisija je stoga zaključila da bi takva pomoć bila ‘nekompatibilna s državnom pomoći i pravilima unutarnjeg tržišta’ pa pozvala njemačku Vladu da omogući GM-u ponovno razmatranje ponuda, kao da dosad nije imao dovoljno vremena učiniti to.

Gubitnik je...

Vlada je brzo reagirala odbacivši bilo koju mogućnost da se prodaja 55 posto udjela u Opelu odgodi zbog upozorenja iz Bruxellesa, tako, zapravo, jasno davši do znanja da ne misli odstupiti. Njemački ministar vanjskih poslova Karl-Theodor zu Guttenberg objasnio je da se sve nastavlja prema planu rekavši samo da će se ‘mogući nesporazumi razjasniti u idućih nekoliko dana’. I tako stvar postaje zanimljiva: netko će morati odstupiti, a mnogi bi se kladili da će to biti Komisija, koja mora blagosloviti dogovor. Ipak je to Njemačka, najveći financijaš projekta Unije i najveća država članica, ne nekakva Hrvatska. Mogući kompromis prilično nezgodne situacije mogao bi se tako vrtjeti oko Vladine službene objave da ne uvjetuje svoj zajam odabirom određenog ponuđača, što, naravno, neće imati nikavu praktičnu težinu, ali bi tako vuk bio sit i ovce na broju. Komisija bi odradila svoju svetu obvezu da zaštiti tržište u Uniji, čisto formalno, a cijeli bi dogovor izgledao kao da nije namješten iako bi svakomu tko je priču pratio bilo jasno da jest. RHJ International otpočetka se pak smatrao ponuđačem koji nije uistinu zainteresiran za održavanje proizvodnje, nego za brzu zaradu. Uostalom, i povukao se iz utrke, tako da Vlada sada može više-manje mirne duše izdati jamstva pismeno, usmeno i u kojem god drugom obliku. Izgledi za promjenu postignutog ravni su nuli.

Nije prvi put

Britanski Financial Times u svom je članku o temi Opela podsjetio da je uvjerljivost Komisije ionako poljuljana u slučaju francuskog spašavanja automobilske industrije teškog šest milijardi eura, pri čemu je kompromis postignut upravo na gore izložen način - formalnim jamstvima francuske Vlade koja nisu imala nikakvu realnu vrijednost. Drugim riječima, Komisija je mišiće u ovim kriznim vremenima, u kojima protekcionizam buja, uglavnom dosad napinjala u onim manje kontroverznim slučajevima u kojima šteta konfrontacije nije tako velika. Nijemce, Francuze ili Britance ne treba ljutiti iako je u posljednjih godinu dana niz država ‘de facto’ glatko prekršilo pravila tržišne utakmice podijelivši državnu pomoć prema potrebi usprkos tomu što je ona dopuštena u vrlo malom broju slučajeva i uz rigorozne uvjete. Osim problema subvencija nitko se i ne usudi ozbiljno spominjati opće kršenje kriterija iz Maastrichta, kojima su određena ograničenja fiskalne i monetarne politike za države članice eurozone, odnosno sve države koje su uvele ili se spremaju uvesti euro. Jedan od četiri ključna kriterija jest i fiskalni deficit od tri posto BDP-a. Trenutačne procjene Komisije govore da će prosječni deficit ove godine biti šest posto i otprilike 7,3 posto sljedeće. Doista je lakše kad ste već unutra.