Što Hrvatska može naučiti od Portugala

Nakon četiri dana boravka u Lisabonu i niza razgovora s ljudima iz raznih sfera društvenog života, jedna će stvar postati savršeno jasna - postoji niz korisnih analogija između Hrvatske i Portugala, kao i to da nisu sve predrasude između Sjevera i Juga sasvim neosnovane.

Piše: Vanja Figenwald

Pomalo ofucan i zapušten, a opet beskrajno šarmantan, Lisabon je grad koji nepogrešivo odiše prljavim Jugom, pojmom toliko većim od tek običnog geografskog pravca. Iako su Portugal i Hrvatska dva u mnogo čemu različita pojma, nakon četiri dana boravka u tom gradu i niza razgovora s ljudima iz raznih sfera društvenog života, jedna će stvar postati savršeno jasna - postoji niz korisnih analogija između Hrvatske i Portugala, kao i to da nisu sve predrasude između Sjevera i Juga sasvim neosnovane.

Član nama nedosanjane Europske unije već 23 godine, Portugal je prema riječima Nizozemkinje zadužene za vođenje grupe hrvatskih novinara i zaposlenice Europskog centra za novinare (agencija EU koja je posjet i organizirala), Ans Rooijackers, jako napredovao, no gledajući Lisabon, čovjek se mora zapitati gdje je onda bio. Glavni grad proizvodi 37 posto ukupnog portugalskog BDP-a, što je prva sličnost s Lijepom našom, i kao takav je reprezentativan za cijelu zemlju. Drugdje je uglavnom samo lošije. Za razliku od hrvatskih gradova koji barem izvana daju dojam ulickanosti i posloženosti Lisabon je star i pomalo umoran, a veći dio svog nedavnog razvoja duguje velikodušnosti Europske unije i njenih fondova. Uopće se stječe dojam da je malo što moguće u Portugalu izvesti bez nekakvog sudjelovanja europskih fondova.

Prosječna mjesečna plaća u Portugalu iznosi oko 800 eura (oko 6 tisuća kuna), a većina cijena za svakodnevne potrepštine u rangu je onih u Hrvatskoj (skupe cigarete koštat će vas oko 25 kuna). Ipak, BDP po glavi stanovnika je oko 22 tisuće dolara, znatno više od Hrvatske, dok je stopa nezaposlenosti odnedavno počela hvatati korak s prosjekom EU i sada iznosi oko 8 posto. Zemlja je zapravo tek posljednjih godina počela, polako, sustizati prosjek Europske unije, iako joj je u tome uvelike pomogao priljev siromašnijih članica s istoka Europe koje su prosjek učinile daleko pristupačnijim nego je to prije bio slučaj.

Sličnosti se nastavljaju. Portugal isto uvozi daleko više no što izvozi, tako da je deficit za prošlu godinu iznosio oko 30 milijardi dolara. Ključna industrija je turizam bez ikakve realne konkurencije u ostatku ekonomije, a portugalska nemuštost s brojkama i statistikama te zapanjujuća neinformiranost službenika Ministarstva gospodarstva i inovacija sugerira da Hrvatska ipak nije samo dno. Naime, pomoćnici tajnika za turizam nisu mogli znatiželjnim novinarima iz Hrvatske, gladnima informacija, reći koliko Portugal zapravo prihoduje od turizma godišnje, a da su i znali vjerojatno bi to samo mogli nacrtati jer s engleskim ne stoje najbolje. Ono što se moglo saznati je da zemlju posjeti oko 12 milijuna turista godišnje, dok cijela industrija čini 11 posto portugalskog BDP-a i time je pojedinačno najveći industrijski sektor. Valjda. Isabel Araujo i Fernando Santos nisu baš bili sigurni, ali vjeruju da je tako.

Ono što znaju jest da do 2020. žele taj udio podići na 20 posto, u čemu će im najveći problem biti isti kao i Hrvatskoj - koncentriranost turističke pnude na tek nekoliko lokacija i nedovoljna iskorištenost ostatka zemlje. Lisabon, Madeira i Algarve destinacije su koje lako idu, no sve ostalo je već teže prodati. I ideje za poboljšanje turizma su vrlo slične, pa su tako Portugalci odmakli u štancanju golf terena (do sada 82) za koje vjeruju da imaju dvostruko blagotvoran efekt. S jedne strane privlače klijentelu dubljeg džepa i promoviraju Portugal kao elitniji turistički brend, dok s druge, produžuju sezonu s obzirom da su pogodna doba godine za igranje ove penzionerske igre proljeće, jesen i zima.

Sabijeno u ključne pojmove Portugalci bi svijetu željeli prodati golf, prirodu, nautiku, pijesak i plaže, gastronomiju i fado, a niz možete nastaviti sami. U marketinškom smislu teže diferencijaciji Portugala od uobičajenih svrstavanja u isti koš s južnomediteranskim konkurentima. Veliki plus Portugala je njegova iznimna blizina razvijenim zemljama poput Britanije, Španjolske i Francuske što rezultira nešto smirenijim isčekivanjem ove sezone nego je slučaj u Hrvatskoj. Dapače, objašnjavaju ležerni djelatnici ministarstva koji se više ponašaju kao slučajni prolaznici pred kamerom, dosadašnja istraživanja njima najjačih tržišta pokazuju da interes gostiju nije bitno pao. Nešto dugoročniji plan uključuje popularizaciju Porugala u zemljama Dalekog istoku poput Koreje, Japana, Kine i drugih, u čemu će im pomoći proračun težak 30 milijuna eura godišnje, od kojeg najveći dio, razumljivo, ide na oglašavanje u svim relevantnim medijima, promociju i sudjelovanje na sajmovima.

Još jedan korak u pravom smjeru je i popularizacija unutrašnjosti kojoj se moglo osvjedočiti u mjestu Obidos, nekih 75 kilometara sjeverno od Lisabona gdje u zidinama stare tvrđave sve pršti lokalnom inovacijom i kreativnošću. Vrlo mladi gradonačelnik, koji je s 29 godina stupio na dužnost, oko sebe je okupio podjednako mladu i ambicioznu ekipu suradnika koji su od zamrlog gradića i općine s nekoliko tisuća stanovnika napravili destinaciju koju posjeti oko 122 tisuće gostiju godišnje. Niz radionica, kulturnih događaja, municipalnih programa iz područja zapošljavanja, obrazovanja, promocije i turizma urodili su rastućom popularnošću mjesta koje je veći dio svoje povijesti bilo zaboravljeno. I ovdje se brojevima pristupa neformalno, pa su nas tako prvo uvjeravali kako je mjesto posjetilo 122 milijuna gostiju, zabluda koju je tek službena prevoditeljica s portugalskog uspijela razriješiti, a što se novca EU tiče, znaju da ga je hrpa i crpe ga gdje god stignu, ali točnu brojku i ne znaju, javit će na mail. Oko pet milijuna eura vjerojatno, iako može biti i više. Druga stvar koju bi u Hrvatskoj trebalo pomno razmotriti je oživljavanje drevnih građevina (dvoraca, palača, rezidencija) putem javno-privatnog partnerstva. Država daje koncesiju na recimo 25 godina, privatnik ulaže u obnovu i korištenje prostora, najčešće u turističke svrhe.

Sljedeća stvar na koju svakako valja obratiti pozornost je pristup Portugalca ribarskom i pomorskom sektoru. Kako objašnjava Carlos Serodio, šef odjela za treniranja i kvalifikacije u FOR-MAR centru, osnivanje ovog i bratskog IPI-MAR centra, kombinacija su socijalnog, ekonomskog i obrazovnog s tradicijom. S obzirom da je Portugal treći na svijetu po količini konzumirane ribe godišnje, svrha je FOR-MARA profesionalizacija i strukovna kvalifikacija ribara i pomoraca kroz niz tečajeva i radionica koje svakom zainteresiranom omogućuju temeljnu naobrazbu i karijeru. Tek malo dalje, pak, nalazi se IPI-MAR, istraživački centar koji znanstvenim radom teži poboljšati iskorištavanje pomorskih resursa, pojačati zaštitu okoliša i ribljih fondova te podići razinu kvalitete konačnih proizvoda proizašlih iz ribarske industrije. Oba su centra državna sa financijskom strukturom simboličnom za cijeli Portugal - malo država, malo EU, malo privatnici.

Uz snažnu ostavštinu arapskog u arhitekturi, grad nudi tradicionalni dojam južnjačke nezainteresiranosti i opuštenosti uz kafiće i trgovine koje bi u glavnom gradu Hrvatske prije spadali u prigradsku birtiju s klijentelom sumnjivog profila, ali razlika je to u mentalitetu i navikama. Hrvati su ipak šminkeri i nerijetko snobovi, dok ćete u Lisabonu teže naći ljude koji posebno pate na svoj izgled ili posjećivanje važnih evenata. Mjesta sa špica hrvatskih gradova i red carpet destinacije u Lisabonu su gotovo nepostojeći pojam, cijeni se lokalna birtija ili butiga, neugledno uređen restoran s dobrom hranom, fado i dobro društvo.

Kada bi, pak, pitali Mikaela Carpalana, voditelja ovog tečaja, freelance novinara i Finca po vjeroispovijesti (koji se prvu večer svađao s konobarom oko računa), on bi vam vjerojatno objasnio, kada bi smio, kako ne razumije to pretjerivanje s par metara mora između Hrvatske i Slovenije, lijenost, rastrošnost, kašnjenje, ležernost i temperament Portugalaca, Hrvata, Turaka (koji su tjedan prije prošli isti program) i tako dalje i tako južnije. Utješno je znati da niti 23 godine Europske unije ne može izmijeniti srž europskog Juga.