Stranke u parničnom postupku mogu tražiti tonsko snimanje suđenja

Tonsko snimanje rasprave u parnicama nije dopušteno u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Belgiji, Italiji, Norveškoj, ali od ove godine jest u Hrvatskoj.

U američkim serijama i filmovima o CSI-u tehnika je svemoćna i rješava sve probleme. Jedna je od posljedica, nažalost, da čovjek i njegova stručnost padaju u drugi plan. Tako je nekako i sa svjedocima i njihovim potencijalnom ?????reproducirati ono što su vidjeli, čuli ili osjetili. Prema onoj staroj narodnoj poslovici: Vidjela žaba da se konj potkica, oni koji odlučuju o tome kako će se voditi parnice pred hrvatskim sudovima smislili su da je i za parnicu prikladno da bude tonski snimana. To nisu uveli kao obvezu, nego samo kao mogućnost, ali čini se da se još jedanput dogodila inače uobičajena pogreška: novo rješenje nije dobro ni istraženo ni pripremljeno, zato valja vjerovati da će se (formalno ili neformalno) od njega ipak odustati. Naš se pravni sustav uvelike oslanja na rješenja iz njemačkog, austrijskog i švicarskog prava, a nijedna od tih država ne dopušta tonsko snimanje glavne rasprave u parnicama, kao ni Belgija, Italija, Luksemburg, Norveška... Treba se stoga upitati tko je to i na temelju čega sada zaključio da bi mi mogli izabrati bolje rješenje od svih tih država i znači li to možda da treba preispitati bezbrojne zakone koje većinom preuzeli od tih država. 
Više pročitajte u novom broju Lidera u rubrici savjetnik koju ovaj tjedan potpisuje prof. dr. sc. Hrvoje Kačer.