'Strepite za svoju starost'

Tako je The Economist naslovio svoj komentar nove studije o mirovinskim reformama u zemljama Organizacije za ekonomski razvoj i suradnju objavljene prošlog tjedna u publikaciji Pensions at Glance 2007. Studija zaključuje da će ljudi u svim zemljama OECD-a morati dulje raditi i više štedjeti za realno manje mirovine

To je rezultat mirovinskih reformi u tim zemljama, ali njihovim stopama neizbježno kreću ili će morati krenuti i zemlje koje aspiriraju na članstvo u integraciji razvijenih zemalja. Prosječna mirovina u zemljama OECD-a koje propituje studija tim se reformama smanjila 22 posto za muškarce i 25 posto za žene. Samo u dvije zemlje, Mađarskoj i Velikoj Britaniji, mirovine su u prosjeku povećane, dok se u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Japanu i Švedskoj mirovine smanjuju od 15 do 25 posto. U Meksiku i Portugalu mirovinske reforme srezale su mirovine za više od 30 posto.

Učinci reformi na osiguranike vrlo su različiti od zemlje do zemlje. Nekoliko je zemalja usvojilo politiku zaštite siromašnijih umirovljenika, posebno Meksiko, Portugal u Velika Britanija, zatim Austrija, Francuska, Njemačka i Švedska. Ali u drugim zemljama reforme su imale suprotne učinke: Poljska i Slovačka čvršće su povezale mirovinska prava i zarade a da nisu uspostavile bilo kakav socijalni zaštitni mehanizam, mrežu za zaposlene s niskim primanjima, što zaposlene čiji cjelokupni radni staž nije bio pokriven drugim i trećim stupovima izlaže velikom riziku siromaštva.Uz neke razlike u preraspodjeli prava, sve reforme donijele su povećanje dobne granice za mirovinu.

Kad se u razvijenim zemljama OECD-a u cijelosti provedu sve reforme, standardna dobna grabica za mirovinu bit će 65 godina, a u Danskoj, Njemačkoj, Islandu, Norveškoj, Velikoj Britaniji i SAD-u čak 67 godina. Samo Francuska, Mađarska, Češka i Slovačka postavljalju mirovinsku granicu ispod 65 godina. Ali iako su mirovinske reforme u OECD-a u cijelosti temeljito izmijenile mirovinske sustave kako bi se osigurala njihova financijska održivost radi sadašnjih i budućih umirovljenika, zaključak je OECD-a da treba učiniti mnogo više kako bi se ublažili financijski pritisci koji će zahtijevati kratkoročne prilagodbe.

U mnogim je zemljama još problem prijevremeno umirovljenje koje predstavlja dodatni pritisak na javne financije: između 1999. i 2004. prosječna granica umirovljenja za muškarce u osam je zemalja bila ispod 60 godina. Predstavljajući samu publikaciju zamjenik glavnog tajnika OECD-a Aart Jan de Geus upozorio je da je mirovinski sustav vrlo teško reformirati, teže nego ijedan drugi socijalni sektor, zbog političkih razloga.

Vlade mogu usvojiti jedan od dva pristupa: transparentnost i konsenzus svih političkih strana i socijalnih partnera kako bi javnost u potpunosti razumjela i prihvatila reforme i, drugi pristup “potajnih” reformi, odnosno uvođenja promjena bez dokraja objašnjenih ciljeva i učinaka. Taj drugi pristup u sebi sadrži rizik da bude politički odbačen, ali i građenje konsenzusa traži mnogo vremena, kojeg zbog “brzine starenja stanovništva",  zapravo više nema, rekao je de Geus.   (Davorka Zmijarević)