Strukturnu inflaciju Vlada ne može srušiti ad hoc mjerama

Statistički smo imali nisku inflaciju, a cijene dinamično rastu već godinama. Statistička košarica uključuje mnogo ‘jeftinog’ uvoza, koji je ‘peglao’ domaća poskupljenja, ali nije uključivao neke vitalne proizvode. Osim toga, monetarna vlast održavala je stabilnost domaćih cijena politikom deviznog tečaja i reguliranjem domaće tražnje

Piše: dr. Žarko Primorac

Govoreći na dodjeli Zlatne kune, predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader naglasio je da je borba protiv inflacije jedan od najvažnijih zadataka aktualne Vlade. Ako je antiinflacijska politika dobila tako visok prioritet, mora da nam prijete nova poskupljenja. Naravno, ako ih Vlada ne spriječi promišljenim antiinflacijskim programom. Na to se nameće nekoliko ozbiljnih pitanja, među kojima bi trebalo izdvojiti dva, možda najvažnija: prijeti li doista Hrvatskoj ozbiljnija inflacija i može li se mjerama koje je Vlada poduzimala u posljednje vrijeme, ponajprije pritiskom na neke sektore da vrate cijene na prijašnje razine, postići stabilnost tržišta i cijena?

Najprije bismo naglasili da je inflacija vrlo složen fenomen, a izaziva je više činitelja koji simultano djeluju u smjeru porasta cijena. Premda se inflacija najčešće očituje kao inflacija tražnje, nju mogu generirati i različiti strukturni neskladi koji dovode do rasta troškova. Taj tip inflacije poznat je kao inflacija troškova. Vremenski gledano, inflacija se može očitovati kao dugoročni proces, ali i kao kratkotrajni inflacijski nesklad/jaz. Kratkotrajni inflacijski pritisci obično su posljedica nekih izvanrednih događaja, kao što su: prirodne katastrofe, ratovi, suše i slični fenomeni. Takve, rekli bismo, jednokratne inflacije mogu se zaustavljati kratkoročnim antiinflacijskim akcijama. U svim drugim slučajevima, a posebno u slučaju poremećene privredne strukture, samo strateški i dugoročni programi imaju izgleda za uspjeh.

O čemu je riječ u Hrvatskoj? Kako nakon više od desetak godina relativne stabilnosti, u kojima je rast maloprodajnih cijena bio u prihvatljivim granicama (dva do tri posto na godinu), objasniti snažniji prodor inflacije od približno šest posto na godišnjoj razini? Je li riječ o kratkotrajnoj neravnoteži, prouzrokovanoj sušnom godinom koja je dovela do rasta cijena poljoprivrednih proizvoda, ili o uvezenoj inflaciji radi porasta cijena nafte ili o nečem trećemu? Na to pitanje treba najprije odgovoriti da bi se moglo predvidjeti što treba očekivati u narednom razdoblju, odnosno kakve mjere antiinflacijske borbe treba provoditi.

Naša se inflacija, kao što je spomenuto, od uvođenja Stabilizacijskog programa do prošle godine, kretala u prihvatljivim okvirima. Dosta domaćih analitičara proglašavalo je Hrvatsku najstabilnijom zemljom, ne samo u regiji nego i u Europi. Statističko kretanje cijena to je i potvrđivalo. Je li to značilo da nije bilo inflacije, odnosno da je domaće tržište bilo dobro uravnoteženo? Nažalost, mnogo argumenta govori suprotno. Treba samo pogledati koliko su otad porasle cijene komunalnih usluga, putničkog prometa, transporta roba, benzina, električne energije, kruha, cigareta, restoranskih usluga i drugih roba i usluga. Svaka od navedenih stavki poskupjela je više od stotinjak posto, a neke, energija i komunalne usluge primjerice, i daleko više. Doda li se tome bujanje cijena gradnje, stanova, poslovnih prostora, lako je zaključiti da tu nešto 'ne štima'. Statistički nemamo inflacije a cijene velikog broja domaćih roba i usluga dinamično rastu već godinama. Kako je to moguće?

Opet, uz rizik da pretjerano pojednostavnimo stvari, odgovor na gornje pitanje može se pronaći u sljedećem: najprije, statistička košarica kojom se mjeri rast potrošačkih cijena uključuje mnoge ‘jeftine’ uvozne proizvode koji su ‘peglali’ poskupljenja domaćih sadržaja, ali ne uključuje neke vitalne proizvode; i drugo, monetarna vlast, koja je prije svega ‘zadužena’ za stabilnost domaćih cijena, politikom deviznog tečaja i reguliranjem domaće tražnje - raznim vrstama ograničenja - održavala je stabilnost domaćih cijena.

Što se sada promijenilo, odnosno može li se nastaviti prema starom receptu?
Prije odgovora na to pitanje, potrebno je ukratko komentirati činitelje koji su izazvali skorašnji cjenovni udar. Prema svemu sudeći, prosinački rast cijena prehrambenih proizvoda najvećim je dijelom posljedica prošlogodišnje suše. I druge zemlje u našem okruženju doživjele su sličan pritisak na cijene prehrane. Međutim, kod nas su na djelu mnogo ozbiljniji i dugoročniji problemi strukturne naravi. Opskrba energijom u samom je vrhu. Hrvatska je, zahvaljujući prirodnim karakteristikama ali i zbog nepostojanja ozbiljne strategije energetski vrlo ovisna zemlja. Nije u pitanju samo ovisnost o uvozu nafte, čije cijene su, i u prošlom tjednu, prelazile 100 dolara za barel i, kao što kaže Alen Greenspan, ‘rast će unedogled.’ Tu je i ovisnost o uvoznom plinu, ugljenu, a vrlo brzo će biti problem i opskrba električnom energijom.

Strukturne probleme svakako izaziva i veliki nerazmjer između robnog uvoza i izvoza, koji se produbljuje. Prošlogodišnji robni deficit dosegnuo je 9,8 milijardi eura, a procjene deficita tekuće bilance prelaze devet posto bruto domaćeg proizvoda. Kad bismo i zanemarili sve druge negativne implikacije vanjskoekonomskih deficita ne može se preskočiti njihov utjecaj na inflaciju. Naime, rastući deficit tekuće bilance može rezultirati samo bržim rastom inozemnoga duga, koji je već dosegnuo oko 90 posto BDP-a. Na toj razini inozemne zaduženosti u inozemstvo se odlijeva, u obliku plaćanja kamata i dividendi, više od polovine rasta BDP-a. Neki analitičari procjenjuju i mnogo više. Istodobno, svi sudionici raspodjele BDP-a (investicije, javne potrošnja, osobna potrošnja, odnosno plaće, mirovine, socijalni transferi) nastoje osigurati rast svog udjela u raspodjeli, barem u razmjeru s rastom BDP-a. I svi uglavnom u tome uspijevaju. Taj nesklad u raspodjeli može rezultirati samo novim inflatornim pritiskom, kojega će HNB sve teže zaustavljati postojećim monetarnim instrumentarijem.

U strukturni kontekst naše inflacije svakako treba dodati još monopoliziranu ekonomsku strukturu: energetski sektor, vode, putovi, komunalne djelatnosti i druge. I domaći monopoli ponašaju se - monopolski. Probleme neefikasnosti, slabe organizacije, nefunkcionalnosti, pretjerane zaposlenosti rješavaju se na najjednostavniji način - povišenjem cijena proizvoda i usluga. U tome im država, centralna i lokalna, izdašno pomaže. U kompleks dugoročnijih izvora inflacijskih pritisaka svakako treba ubrojiti i predimenzioniranu javnu potrošnju. O tome zaista nije vrijedno trošiti riječi, jer se na tom sektoru ništa ne mijenja - već godinama. Sve spomenuto, to jest strukturni problemi, uvozna ovisnost, debalansi između izvoza i uvoza, monopoli, brži rast plaća od produktivnosti rada, državno saniranje dugogodišnjih gubitaša, državne subvencije nekonkurentnim proizvodnjama, prekomjerni troškovi zdravstva, javne uprave, sudstva, preglomazne i neefikasne javne investicije trajni su izvori inflacije troškova. Troškovna se inflacija u pravilu sporije očituje, ali je dugoročnija i teže savladiva od inflacije tražnje.

Ostaje nam i posljednje pitanje: kako se, u opisanim uvjetima, boriti protiv tog tipa inflacije? Odmah valja reći da je monetarna vlast mnogo nedjelotvornija u zaustavljanju troškovne inflacije. Središnja banka može ograničavati rast monetarne potražnje, ali to ne sprječava monopole da povisuju cijene, ni državu da povećava potrošnju, kao što ju ne prisiljava da rješava strukturne nesklade. Neke od njih posredno i produbljuje: primjerice, odnose između izvoza i uvoza. K tome, ograničavanje monetarne potražnje ima granica, kako zbog održavanja ekonomskog rasta, tako i zbog činjenice da je domaća monetarna baza izrazito 'eurozirana'.

Što nam onda preostaje u borbi protiv inflacije? Ostaje sve ono o čemu se u ovoj zemlji godinama govori, ali se gotovo ništa ne mijenja. Ostaje strateško upravljanje koje uključuje promjenu paradigme i politike ekonomskog razvoja. Ostaje da se konačno uradi sve ono što bi ekonomsku strukturu napravilo racionalnijom, efikasnijom i konkurentnijom. Ostaje ono što bi smanjilo obujam javne potrošnje i taj sektor učinilo modernijim i efikasnijim. Ostaje, svakako, i mnogo više suglasnosti i sinkronizacije u akcijama državne i monetarne vlasti. Jednostavnije, ostaje da se poduzme sve što je potrebno da bi se hrvatska privreda osuvremenila i učinila konkurentnijom, a hrvatska državna, pravna i socijalna infrastruktura napravile efikasnijima. O tome što ćemo učiniti da postignemo te ciljeve, a ne ni o kakvim povjerenstvima za inflaciju i drugim ad hoc mjerana, ovisit će hoće li se inflacija u 2008. godini i u narednim godinama zadržati na projiciranih pet do šest posto na godinu ili ćemo jedriti prema nemirnijemu moru.