Sudbina Hrvatske u rukama kolonijalnih multinacionalki

Ako jedna Pliva nije uspjela barem dijelom ostati hrvatska tvrtka, očito je da, srednjoročno, jedino najsposobnije, najtvrdoglavije i najsretnije domaće tvrtke neće postati plijenom multipredatora

Piše : Miodrag Šajatović
[email protected]

             Pliva će 2006. godine prestati biti hrvatska tvrtka. Dobro, formalno ona to već godinama nije. Ali ipak smo je doživljavali kao koliko-toliko 'našu'. Vlasništvo je bilo razbacano po fondovima (uz sumnju da se iza skrbničkih računa značajnim dijelom kriju i domaći dečki), država je zadržala udjel, dionicama se trgovalo na Zagrebačkoj burzi, Uprava je bila u Zagrebu, pogoni diljem Hrvatske...

Nakon što se urušila nada, koju je podgrijavao predsjednik Uprave Željko Čović, da će Pliva nakon azitromicina izmisliti neki novi superlijek, tvrtka je postala lak plijen pravih multinacionalki. Sada Sanaderova Vlada mora moliti budućega strateškog vlasnika Plive da ne zatvara radna mjesta u Hrvatskoj i da sjedište tvrtke, reda radi, ostane u Zagrebu...

Ovaj tjednik u temeljima svoje uređivačke politike podržava nastojanja da domaće tvrtke ostanu u domaćim rukama. Ali, ako jedna Pliva nije uspjela barem dijelom ostati hrvatska tvrtka, već postaje 'radnom jedinicom' neke od multinacionalki, očito je da jedino najsposobniji, najtvrdoglaviji i najsretniji poduzetnici neće postati plijenom multipredatora.
Jednom će razlog za poraz biti nesposobno rukovodstvo, drugi put godine (uspješni Žarko Kraljević zbog poodmakle dobi i nepostojanja dovoljno kvalitetnih nasljednika prodaje Dinners), a treći put velika lova (slučaj Iskon).

Sudbina Hrvatske tako dospijeva u ruke multinacionalki. A to nije jamstvo svijetle budućnosti. Hrvatsku su u prvoj fazi osvojile strane banke, telekomi i slične tvrtke koje su tek kupovale hrvatsko tržište, pa veliku korist po nacionalnu ekonomiju (čast izuzecima!) nije ni trebalo očekivati. Kritično financijsko stanje u kojemu se ove godine našla Mađarska, pokazuje, međutim, da čak ni kad multinacionalke u neku zemlju uđu da bi u njoj proizvodile i iz nje izvozile, one nisu jamstvo održivog razvoja. Da su strane tvrtke u Mađarskoj punile državni proračun, ne bi sada MMF morao prijetiti našim susjedima uslijed deficita, a kreditne agencije spuštati rejtinge.

Čak i kad bi neka vlada u Hrvatskoj nekim čudom osmislila suvislu strategiju i kad bi preživjeli domaći biznisi krenuli 'sto na sat', ponašanje već zasjelih multinacionalki bilo bi odlučujuće. A od njih se ne može mnogo očekivati, jer njihova čelništva i dalje razmišljaju u kategorijama kolonijalizma. Potonje nije tvrdnja tamo nekog 'frustriranog, lokalpatriotski i antiglobalistički nastrojenog urednika poslovnog tjednika u zabitoj zemlji na rubu modernih zbivanja'. Od nje polazi Sam Palmisano, predsjednik IBM-a, u članku nedavno objavljenom u Financial Timesu.

Pojednostavljeno, prvi čovjek IBM-a upozorava kolege iz drugih multinacionalki da se prestanu ponašati kao šefovi kolonijalnih kompanija koji u najboljem slučaju u manje razvijene zemlje presele proizvodnju, ali ključne funkcije i znanja ostavljaju u matičnim zemljama. Ne promijene li se klasične multinacionalke u 'globalno integrirane, upozorava Palmisano, doći će do izbora u kojima će se na čelu vlada naći političari - protivnici slobodne trgovine.

Nacionalizacije vlasništva stranih tvrtki u Južnoj Americi potvrđuju da je u pravu. Predsjednik IBM-a ne może dovesti u pitanje maksimiranje profita kao pokretačke snage svake multinacionalke, ali i činjenica da jedan Worren Buffet može u dobrotvorne svrhe dati 37 milijardi dolara, dovoljno jasno ukazuje na to da s globalnim ekonomskim strojem nešto gadno nije u redu.

Budimo iskreni. Predsjednik IBM-a još je usamljen u shvaćanju da globalizacija traži nova ponašanja. Većina multinacionalki dugo će još nastaviti kolonijalizam. Manje ili više maskiranim 'društveno odgovornim ponašanjem'. U takvim okolnostima, svaka sudbina tvrtki poput Plive tragična je. Jednako kao što svaki primjer 'pokreta otpora' uspješnih domaćih tvrtki, bez obzira na jal naspram 'novopečenih bogataša', zaslužuje podršku politike i javnosti. l