Suosjećanje se može pokazati svakoga dana u godini

Piše: Tatjana Divjak
www.tatjanadivjak.hr

Ponekad je dovoljno donijeti košaricu voća za sve cure i dečke s posla. Ostati sat dulje, jer Mariji treba pomoći da završi izvještaj, pomoći kolegi da prevlada mobbing...

Kad stigne prosinac i sa svih nas strana obaspu pozivi da se priključimo ovoj ili onoj akciji za pomoć ljudima kojima je pomoć nužna, rezultat ne izostane. Skupe se milijuni kuna i neka lijepa ideja rezultira sretnim licima onih koji su možda već izgubili svaku nadu. Čini se kako samo čekamo da nas netko organizira. Razne tvrtke jednu od svojih aktivnosti posvećuju i društveno korisnim djelima, iako ih često upakiraju u vidu marketinškog projekta. Cilj darivanja dakako nije razglasiti na sva usta koliko smo kome dali, nego osjetiti blagodat koju samo dobro djelo može probuditi. Mir u srcu jer znamo da smo odvojivši od sebe osigurali nekome dobro. I nekako, kao čudom, i nama se dobro dobrim vraća.

No zapadna civilizacija i korporativna kultura, izgleda, dobrotu prepoznaju upravo prema zadnjem dijelu prethodne rečenice. Naime, ako nam dobrota ne uzvrati vrijednošću, čini se da je i ne bismo iskazali. Pitanje koje se najčešće pritom postavlja jest: 'Što je tu za mene, za nas?' Reći će mnogi  pa što? Glavno da pomoć stiže. No, zašto samo, ili najčešće, u mjesecu darivanja  kako smo ga već od milja nazvali. Bilo bi lijepo kada bi svatko od nas barem jednom na mjesec (ako ne i svakodnevno) napravio nešto za nekoga. Ne treba to nužno biti vezano uz darivanje novca ili nečega materijalnog. Mogu to biti razne stvari, male samo naoko.

Suosjećanje tako često nedostaje u međusobnim odnosima, a to je jedna od najvažnijih osobina ljudskosti. Ono 'smekšava' srce pa postajemo osjetljiviji na tuđu patnju. I ne samo da smo spremniji pomoći već, mnogo važnije, ne možemo nanijeti nepravdu, štetu niti ignoriranjem vrijeđati druge. Čest slučaj vidjet ćete upravo u prometnoj (ne)kulturi koja nas sve više pritišće. Odlučimo stoga jedan mjesec posvetiti upravo razumijevanju prema drugim vozačima pa propustimo automobil koji čeka u ulici sa znakom obveznog zaustavljanja. Provjerimo hoćemo li ulaskom u raskrižje prepriječiti put onome koji na zeleno svjetlo iz svog smjera tada ne može krenuti naprijed. I, zaboga, stanimo pješaku na zebri. Neka u miru prijeđe ulicu, ne strahujući da će mu to možda biti i posljednji prelazak ceste.

Sljedeći mjesec milosrđe iskažimo u svojoj radnoj sredini. Na primjer, odlučimo pomoći kolegi u uredu, koji samo što nije pao žrtvom mobbinga, da poboljša odnose s drugim kolegama. No bit će dovoljno i donijeti voćnu košaricu za sve cure i dečke s posla. Ostati sat dulje, jer Mariji treba pomoći da završi onaj izvještaj. Ako smo rukovoditelji, ne opterećujmo nepotrebnim pozivom nakon radnog vremena svog asistenta samo zato da sa svoje savjesti 'skinemo' neki težak teret. Poštujmo jedni druge, iskazujući time blagost i ljubav prema bližnjem.

Možemo krenuti i korak dalje, ovisno o interesima i sklonostima. Ispitajmo postoji li u našoj sredini mogućnost da volontiranjem pridonesemo nekoj udruzi. Ako nemamo vremena (da, znam da vam je to prvo palo na pamet) odreknimo se barem nečega u korist nekog drugoga. Provjerimo svoj ormar i pogledajmo ima li stvari koje nijednom nismo odjenuli tijekom godine dana i darujmo ih u karitativne svrhe. Ako imamo bolesnu ili staru susjedu, obvežimo se donijeti joj kruh iz pekare kad ga donosimo i sebi.

Ideja je bezbroj i sigurno vam neće biti teško dosjetiti se kako biste upravo vi mogli promijeniti svijet i učiniti da postane mjestom na kojemu je ugodno živjeti baš svakome od nas. Ako su nam mogućnosti veće, darujmo i više. Ako su nam mogućnosti manje nemojmo odustati uz neki banalni izgovor. I osmijeh je blagost. No bitno je da taj običaj uvedemo u svoja srca za svaki dan, tjedan ili barem mjesec. Na nama je da živimo kao da je svaki mjesec mjesec darivanja. Ako ništa drugo, darujmo ono malo ljudskosti u međusobnim odnosima. A to stvarno ništa ne košta.

 Kraj