Arhiva

Supstitucija uvoza više nije budalaština kao prije 20 godina

Dodajte lidermedia.hr u omiljeni Google izvor

Izravne pogodbe ne koriste se za davanje prednosti perspektivnim domaćim igračima, nego za protežiranje uvoza. Domaćim se dobavljačima mjesecima ne plaća, a strancima se plaća predračunom, kreditima i garancijama

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Od zaštićene vrste u socijalizmu, domaći su proizvođači u otvorenome globalnom kapitalizmu postali ugrožena vrsta

U vrijeme pripreme strategije hrvatske izvozne ofenzive, a i sada, nakon što je formalno prihvaćena, mogu se čuti tvrdnje proizvođača da je osim izvoza izuzetno važna i supstitucija uvoza. Priznajem da mi se na spominjanje supstitucije uvoza odmah digne kosa na glavi i da sam bez razmišljanja bio spreman odbaciti svaku podršku takvim prijedlozima. Nakon razgovora s nekolicinom proizvođača, sudionika skupa o Hrvatskoj izvoznoj ofenzivi, priznajem da sam počeo mijenjati stav. Kad su glasovitog ekonomista Johna Mynarda Keynesa pitali prema čijim je receptima svladana velika svjetska kriza (1929. - 1933.), zašto mijenja mišljenje o nekom problemu, odgovorio je: 'Kad se promijene činjenice, ja promijenim mišljenje. A što vi radite?'

Alergija na supstituciju uvoza, tj. na politiku kojoj je cilj da se u zemlji što više kupuju domaći proizvodi i dijelovi, a da se što manje uvozi iz inozemstva, datira iz socijalizma, iz ranih 80-ih godina. I tada je zaduženost zemlje bila ogromna, bilanca razmjene sa svijetom loša, a nije bilo ni dovoljno deviza. Pa su razni 'genijalci' izlaz vidjeli u tome da se u tadašnjoj Jugoslaviji grade tvornice koje bi svojim proizvodima trebale supstituirati izvoz. Posljedice su bile katastrofalne. Potrošači su bili osuđeni na nekvalitetnu i skupu domaću robu, a banke su morale otpisivati kredite promašenim investicijama.

Protiv takve politike napisao sam desetine članaka, pa ne čudi da je odbojnost prema supstituciji uvoza ostala do danas. Pritom sam zaboravio da su se u proteklih 20-ak godina okolnosti bitno promijenile. U vrijeme socijalizma na ovim prostorima, i protekcionizma u svjetskim razmjerima, mnoge domaće proizvodnje štitile su abnormalno visoke carine od 50-ak i više posto. Vlada je uz to određivala uvozne kvote, pa ako je netko i bio spreman platiti visoku carinu, uvoz se jednostavno mogao zabraniti. To su koristili domaći proizvođači, počevši od kragujevačke Zastave. Posljedica supstitucije uvoza bila je osuđenost domaćih potrošača na nekvalitetne i skupe automobile, a još je vladala i nestašica.

Vlada bi proizvođačima morala osigurati barem 10 posto tihe prednosti domaćeg terena

Danas je globalizacija srušila carinske barijere, a uvozne kvote su izumrle. Od zaštićene vrste u socijalizmu, domaći proizvođači postali su ugrožena vrsta u otvorenome globalnom kapitalizmu. Iz jedne krajnosti dospjelo se u drugu. U uvjetima visoke korupcije hrvatski državni nabavljači roba preferiraju strane proizvođače jer su oni darežljiviji. Izravne pogodbe ne koriste se za davanje prednosti perspektivnim domaćim igračima, nego za protežiranje uvoza. Domaćim se dobavljačima mjesecima ne plaća, a strancima se plaća predračunom, kreditom i garancijom... Moćni uvozni lobiji zasipaju domaće tržište robom sumnjive kvalitete. A državi je sigurnije naplaćivati PDV na robu iz uvoza, pa zapravo nije kratkoročno zainteresirana pomoći domaćoj proizvodnji na domaćem tržištu.

Sanaderova i svaka druga hrvatska vlada imaju obvezu pomoći i u djelomičnoj supstituciji uvoza. Ne previše, ali prednost domaćeg terena koristi se u svim zemljama koje imaju sposobne vlade. Danas se kvalitetni domaći igrači ne štite carinama, nego tehničkim propisima i standardima. U Hrvatskoj se o njihovu uvođenju, kao zaštiti od jeftinog i nekvalitetnog uvoza, govori već pet godina. Još je Slavko Linić najavljivao takve standarde. Danas je na njegovu mjestu Polančec, ali sustav još nije proradio.

Da zaista želi biti revolucionar, predsjednik HGK-a Nadan Vidošević uzeo bi vreću za spavanje i danima protestirao ispred zgrade Vlade, sve dok ne proradi sustav opravdane zaštite od dijela uvoza. A da je Vladi do toga stalo, konačno bi oživjela Agenciju za hranu i na njezino bi čelo stavila žestokog regulatora kakav je Ante Samodol u Hanfi. Problem je u tome što kod supstitucije uvoza treba znati odrediti pravu mjeru. Dosadašnje hrvatske vlade nisu bile sposobne ni za jednostavnije operacije, pa je iluzija očekivati da će se upustiti u sofisticirane metode zaštite svojih igrača.

 Kraj

Lider digital
čitajte lider u digitalnom izdanju
vezani članci