Svi veliki štediše već su prenijeli uloge iz Hrvatske u inozemstvo

U slučaju bankrota ili likvidacije banaka novac treba vratiti štedišama. To predlažem kako bi se implicitno osigurali svi štedni ulozi. Ovako je odljev kapitala iz banaka već gotovo i završio u slučaju velikih uloga

Razgovarao: Hrvoje Mateljić
Fotografije: Dražen Lapić

U veljači 2006. predstavljena je knjiga Od dezinflacije u zaduženost u kojoj je njen autor, jedan od najuglednijih domaćih ekonomista dr. sc. Mate Babić upozoravao da država mora početi stvarati proračunski suficit kojim bi otplaćivala vanjski dug. Dvije i pol godine poslije vanjski je dug je narastao s 25 na 35 milijardi eura, a plan Vlade da postigne barem nulti deficit neslavno je propao. Uza sve to, Hrvatska je suočena s opasnošću financijske i ekonomske krize. O mogućim opcijama koje sada stoje pred kreatorima ekonomske politike razgovarali smo s dr. sc. Matom Babićem.

• Što mislite o sadašnjoj ekonomskoj poziciji Hrvatske?
- Ekonomska se situacija posljednjih sedam-osam godina razvija upravo onako kako predviđa ekonomska analiza. To znači da se zadužujemo i ništa se ozbiljno ne radi na suzbijanju korupcije, a to je nužni uvjet za bilo kakav izlazak iz ove situacije i bilo kakav ozbiljniji privredni razvoj. Kad bih sada pokušao identificirati najveći problem hrvatske ekonomije, rekao bih da je to korupcija. U svakom segmentu ona znači povećanje troškova i neizvjesnosti, a to su smrtni neprijatelji konkurentnosti hrvatske privrede, ozbiljnijim dugoročnim proizvodnim investicijama i priljevu nešpekulativnoga kapitala u Hrvatsku. Drugi je problem visoka zaduženost i na nju se davno ukazivalo. Bilo je situacija da se ministar hvali kako su nam odobrili novi zajam! Zajmove treba otplatiti i što god smo se više zaduživali u prošlosti, to ćemo morati više otplaćivati u budućnosti i ostat će manje novca za domaće investicije.

• Kako otplatiti taj dug?
- Imamo nekoliko mogućnosti. Prva je prodaja državne imovine kojom su se sve vlade u posljednjih godina bavile. Apsurd je da su birači izabrali vladu da upravlja zemljom, a ne da rasprodaje zemlju. Oni koji ne znaju upravljati, oni je rasprodaju. Opravdavalo se to tvrdnjom da je privatni sektor efikasniji, što je s ekonomskog stajališta besmisleno jer i jedan i drugi sektor moraju biti jednako efikasni, što znači da moraju imati jednake uvjete poslovanja, a jednaku odgovornost mora imati uprava u javnim kao i u privatnim poduzećima.

• Dakle vlasništvo nije presudno?
- Za efikasnost poduzeća nije važno vlasništvo nego upravljanje. Uzmite primjer Renaulta i Peugeota - prvi je državni, drugi privatni, ali ne smije biti razlike u efikasnosti jer uprava odmah ide van. Takva je situacija i u ostalim državnim kompanijama u Francuskoj, ali i u ostalim državama. U Njemačkoj je manje od 40 posto banaka u privatnom vlasništvu, ali sve imaju iste uvjete privređivanja i odgovornost za rezultate rada. Kod nas je upravljanje državnim i javnim poduzećima nastavljeno kao u socijalizmu, ništa se bitno nije promijenilo. To stimulira neodgovornost, što je vidljivo jer stranke čim dođu na vlast, imenuju svoje ljude na čelo državnih kompanija. Imate primjer HŽ-a, koji je gubitaš, članovi Uprave imaju menadžerske ugovore, a plaće Uprave određuje Nadzorni odbor, koji u tom slučaju ne osjeća nikakvu odgovornost. Dok god ne lociramo odgovornost za rezultate poslovanja, nema prijelaza u tržišnu privredu. Ako je bilo koje poduzeće ostvarilo gubitak, uprava i nadzorni odbor moraju snositi odgovornost. Ako te odgovornosti nema, kako očekivati da se menadžment racionalno ponaša.

• Sada se ponovo spominje državni intervencionizam u gospodarstvu, pomaganje poduzećima, pa čak i ponovni ulazak države u vlasničku strukturu? Ima li to smisla u sadašnjoj situaciji?
- Američka je privreda paradigma liberalne privrede, pa ipak Vlada nije dopustila propadanje banaka. Sada imate proces da država dokapitalizira (podržavljuje) banke da bi ih spasila, jer banke znače komitente koji posluju na osnovi kredita. Ako propadne banka, nema kredita i onda proizvođači, trgovci i ostali ne mogu poslovati, otpuštaju radnike, smanjuje se dohodak i potražnja pa privreda tone sve dublje. Amerikanci se nisu libili poteza kojim se spašavaju radna mjesta i ne tiče ih se što neki to proglašavaju socijalizacijom ekonomije. U Hrvatskoj još uvijek vlada filozofija neoliberalističke ekonomske politike prema kojoj se država ne smije miješati u ekonomiju. Država se mora miješati jer nema te zemlje u kojoj se država ne miješa u privredu. Postoje barem dva slučaja kad se država mora miješati: kod kontrole cijena kad postoje oligopoli i monopoli te u zaštiti okoliša. Zanimljiv je podatak da je država u Americi vlasnik trećine zemljišta, od čega 43 posto ukupnoga poljoprivrednog zemljišta. Dakle država se mora miješati u privredu. Najbolje bi bilo pustiti privredu da sama radi kad bi postojala sigurnost da će postojati tržište savršene konkurencije jer će onda ono optimalno distribuirati oskudne resurse, djelovat će Smithova nevidljiva ruka i maksimizirat će se društveno blagostanje. Ali tržišta potpune konkurencije više nemate, sve je oligopolizirano. A prema definiciji, kod nesavršenog tržišta država mora intervenirati da bi maksimizirala ukupno društveno blagostanje. To je njen zadatak.

• Što bi konkretno Vlada mogla poduzeti?
- Kod nas je glavna prepreka razvoju vanjski dug. Kod nas su se zaduživale država i banke. Kad je HNB povećao stopu granične obvezne rezerve, banke su nagovorile poduzeća da se zadužuju direktno u matičnoj državi, a država se više nije zaduživala vani nego kod domaćih banaka, koje su novac dobivale od matičnih inozemnih banaka. U krajnjoj liniji država snosi odgovornost za zaduživanje i mora snositi odgovornost za otplatu tih zajmova. Sljedeće godine dospijeva na naplatu osam i pol milijardi eura duga (bez garancija). Postoje procjene da se s garancijama to diže do 11 milijardi eura. U ovakvoj situaciji Hrvatska ne može jednostavno refinancirati taj dug. U svojoj knjizi Od dezinflacije do prezaduženosti predvidio sam da se u jednom trenutku dug više neće moći refinancirati. Prodaja imovine više ne može biti izvor otplate zajmova jer smo sve vrednije prodali. Postoji još jedna mogućnost: da se ide u monetizaciju duga, ali onda nam je inflacija, pa čak i hiperinflacija vrlo izgledna. Ostaje da se ostvari fiskalna konsolidacija, što znači da država mora ostvariti suficite.

• Znači li to da je plan o nultom deficitu bio pogrešan?
- Da, zato jer je prije deset godina trebalo imati nulti deficit. Kad je 1998. godine uveden PDV, prvih šest mjeseci jako su se povećali prihodi proračuna i ostvaren je veliki suficit. Pokušao sam uvjeriti ministra financija Škegru da se taj višak iskoristi da se plate dugovi države i tako smanji nelikvidnost. Onda bi država mogla pritisnuti privatni sektor da i oni plate svoje dugove te tako smanje problem neizvjesnosti naplate i stvore normalne uvjete poslovanja. Međutim on to nije htio jer su potkraj godine bili nekakvi izbori pa je on, kao i sve vlade poslije, povećao primanja korisnika državnog proračuna. Kako se deficit gomilao, rastao je deficit bilance plaćanja, a to je povećavalo vanjski dug, koji je došao do skoro 90 posto BDP-a.

• Prijeti li nam dužnička kriza?
- Ona nije sasvim nevjerojatna. Uz dužničku krizu slijede i financijska i bankarska i niz drugih kriza. A ne pomažu ni izjava ministra financija da je Hrvatska pred bankrotom dok istodobno zna da mora tražiti nove zajmove da bi otplatio stare.

• Treba li Vlada tražiti pomoć o MMF-a?
- Vlada koja nema hrabrosti poduzeti strukturne reforme obraća se Međunarodnom monetarnom fondu za pomoć, koji joj naređuje što mora napraviti. Onda vlada svojim biračima može reći da reforme traži MMF ili Europska unija. To samo pokazuje da vlada koja zemljom treba upravljati, ne zna upravljati. Zašto nama Monetarni fond treba govoriti što trebamo raditi, zašto mi to ne znamo sami.

• Pisali ste o mogućnosti ogluhe, odnosno prekida plaćanja dugova. Može li to Hrvatska napraviti?
- Mislim da ne. Neke su zemlje to napravile, ali uvijek treba voditi računa o tom da ogluha ima svoje koristi, ali i troškove. Mislim da ogluha ima veće troškove nego koristi i zato je uopće ne uzimam u obzir kao moguću alternativu. Treba otplaćivati dug i to stvaranjem budžetskog suficita. Nipošto ne smije doći u obzir povećanje prihoda podizanjem poreza, jer to znači porast troškova privrede. Porast troškova znači smanjenje konkurentnosti našeg izvoza, a Hrvatska kao mala zemlja mora temeljiti svoj razvoj na izvozu. Dakle, moramo smanjiti rashode, ali istodobno restrukturiranjem povećati prihode. Nema nikakvog razloga, ekonomskog, ali ni moralnog, da su od PDV-a izuzeti kockarnice, kladionice, igre na sreću i financijski sektor. Zamislite samo koliko se PDV-a gubi u financijskom sektoru.

• Dakle predlažete uvođenje PDV-a na financijske usluge?
- Naravno. I na kladionice i kockarnice i igre na sreću.

• A porez na dividendu?
- Kod porezne osnovice moramo jako paziti koju ćemo alternativu oporezovati. Možete oporezovati dohodak ili potrošnju. U dohodak ulaze plaće, dividende, kamate, profiti itd. Ali ako oporezujete dohodak koji se dijeli na potrošnju i štednju, onda oporezujete dijelom i štednju koja je izvor sredstava za investicije. Zato ja ne bih htio da uzmemo kao osnovicu poreza dohodak, nego potrošnju. Oporezivanjem potrošnje uz isti dohodak stimulira se štednja te tako i otplata dugova, ali i investicije. PDV je porez na potrošnju i nema razloga za izuzetke koje sam spomenuo. Kaže se da to traži Europska unija, ali pustite Europsku uniju, svaka članica sada vodi svoju politiku. Nema više zajedničke politike u takvoj kriznoj situaciji. Više ne poštuju ni kriterij da deficit ne smije biti veći od tri posto. Zašto? Zato jer je kriza i zemlje vode računa o svojim interesima. I dalje zagovaram smanjivanje PDV-a s 22 na 20 posto uz ukidanje ovih izuzetaka. Time bi se prihod od PDV-a mogao povećati barem pet do sedam milijardi kuna na godinu. Sa strane rashoda moguće su velike uštede.

• Jedno od pitanja koje se postavlja u javnosti jest treba li odgoditi velike državne infrastrukturne investicije ili ih nastaviti?
- Ta rasprava nema smisla. Pelješki most je propali projekt od početka jer je prevelik trošak. Hrvatska će prije ili poslije s BiH morati regulirati međusobne odnose, uključujući granicu. Ako BiH nema drugog izlaza u Europu nego preko Hrvatske, onda taj izlaz možemo uvjetovati gradnjom autoceste kroz dio bosanskohercegovačkog teritorija.

• A ostali veliki troškovi poput zdravstvene reforme ili brodogradilišta?
- Prema opremljenosti našeg zdravstva u vrhu smo Europe, a prema efikasnosti korištenja vrlo nisko. Sva je ta oprema fiksni trošak i što god se više koristi, manje opterećuje jedinicu proizvoda. To znači da se smanjuju fiksni troškovi po jedinici. CT, rendgen i ostali uređaji moraju se koristiti najmanje 18 sati na dan. Imate još jednu stvar. Grad Zagreb i država dogovorili su se da će završiti Sveučilišnu bolnicu i da će u nju premjestiti bolnice iz Zajčeve i Sv. Duh. Ali zašto onda ovolike investicije u Zajčevu i Sveti Duh? Zašto te investicije nisu išle u novu bolnicu da se ona što prije završi i tako ne bi bilo dvostrukog ulaganja. U zdravstvu nije problem nedostatak kadra ili opreme, već nedostatak kvalitetnog upravljanja.

• Osim sređivanja proračuna, što bi država trebala napraviti da pomogne gospodarstvu sljedeće godine?
- Prvo što bi u Hrvatskoj država trebala napraviti jest promjena redoslijeda naplate potraživanja od banaka radi garantiranja štednje. U članku 170. Zakona o bankama trebalo bi promijeniti da najprije u slučaju bankrota ili likvidacije banaka novac treba vratiti štedišama. Prema sadašnjem zakonu, prednost imaju stečajni upravitelji, država, tražbine Narodne banke i tek onda dolaze tražbine građana. To predlažem da bismo implicitno osigurali sve štedne uloge te tako privukli štedne uloge iz inozemstva. A ovako su svi naši veliki štediše već pobjegli van.

• Znači, već je počeo odljev kapitala iz banaka?
- Već je gotovo završio u slučaju velikih uloga. Mi garantiramo 400.000 kuna, odnosno 80.000 dolara. Amerikanci garantiraju 200.000 dolara, a sada i više. Moramo to napraviti jer se može dogoditi da se kriza u Europi produbi i da neke od matičnih banaka dođu u probleme. Da se izvuku iz njih, mogle bi prodati ili likvidirati neke od svojih banaka ovdje, a onda će izvisiti naši štediše. Čak je i za garantiranu štednju pitanje kad će je dobiti. Za neke banke koje su likvidirane 1998. nisu još isplaćeni svi štedni ulozi štedišama. Imate pravo na iznos svojih osiguranih štednih uloga, ali dobit ćete ga tek kad bude dovoljno sredstava. Moramo sačuvati povjerenje u banke, pa štediše neće podizati novac iz njih. Sve što odlazi iz banaka ne može ući u privredu, smanjuju se krediti poduzećima i mnoga poduzeća mogu doći u probleme. Dugoročni problem Hrvatske je smanjivanje izvoza i povećanje uvoza, koji je prije svega uvjetovan politikom tečaja. Ova precijenjena kuna odgovara samo uvoznicima i stranom kapitalu, ne Hrvatskoj. Hrvatski izvoznik sada za svaki euro dobiva 7,2 kune, a prije četiri godine dobivao je 7,7 kuna. To ga ne stimulira. Uvozniku je s druge strane trošak uvoza manji i to ga stimulira. Uvoz kreditiraju banke koje su u stranom vlasništvu i to prije svega uvoz proizvoda iz svojih matičnih država.

• Kako prekinuti taj trend?
- To nije nikakav problem, samo je stvar političke volje. Ako se ne želite zamjerati nikome na vlastitu štetu, to je vaša stvar.

• Mogu li izvoznicima pomoći protekcionističke mjere ili akcije poput one Kupujmo hrvatsko?
- Ne, to su besmislice. To je zagovaranje izvozne strategije na temelju supstitucije uvoza. Slogan mora biti Izvozimo hrvatsko, jer se strategija razvoja mora zasnivati na izvozu. Mala zemlja koja zasniva svoj razvoj na izvozu brže napreduje od one koja razvoj zasniva na supstituciji uvoza. Problem je što izvoz trebaju financirati banke koje su u stranom vlasništvu. Da one financiraju konkurenciju proizvođačima u svojoj matičnoj zemlji? Nema šanse.

• Treba li se nekim mjerama ipak štititi domaće tržište od stranih proizvoda?
- Nipošto, jer bismo time štitili monopolski položaj sadašnjih proizvođača u Hrvatskoj. A čim tvrtka dobije zaštitu, postaje neefikasnija. Ako dijete stalno vodite za ruku, nikad neće prohodati. Tako i ako poduzeće štitite od konkurencije, njegova uprava se koncentrira na traženje zaštite i sredstava od države, a ne na traženje metoda za osvajanje novih tržišta, poboljšanje konkurentnosti itd.