Svijet može izdržati 100 dana bez nafte iz Libije

Točno toliko vremena, procjenjuje se, ima Zapad da sredi stvar u Libiji ako se potpuno prekine proizvodnja nafte u državi koja pokriva oko dva posto svjetskih potreba. Stanje daljnjeg kaosa stvorilo bi trajniji pritisak na svjetsko gospodarstvo zbog daljnjeg rasta cijene nafte.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Nakon završetka nereda u Egiptu i odlaska omraženog diktatora Hosnija Mubaraka pozornost svjetske javnosti brzo je našla novu igračku, tek nešto dalje od netom smirenog Kaira. Nemiri u Libiji u nekih tjedan dana prerasli su iz povremenih prosvjeda u očiti građanski rat, a ponašanje Zapada, kako u službenom kapacitetu tako i u pogledu medijskog izvještavanja, priziva u sjećanje neke već dobro poznate scenarije. Iako se to teško da zaključiti iz predvidljivo emotivno inspiriranih izvještaja o spontanom ustanku naroda Libije nalik na sve ostale nedavne narodne ustanke u regiji, ono što se događa u toj zemlji bitno je drukčije i ozbiljnije.

Za početak, ključna je razlika opremljenost i naoružanost ‘golorukog’ naroda koja u libijskom slučaju odaje dojam nečije vrlo konkretne pomoći ili barem pažljive pripreme. U svim ostalim zemljama, poput Egipta ili Tunisa, u pitanju je, još se tako čini, bio spontani bunt širih narodnih masa zaista golorukih i uglavnom neorganiziranih u svojim političkim akcijama. U Libiji, pak, nema govora o prosvjedima, riječ je o sve bolje naoružanim i organiziranim skupinama koje su u skladu s tim u izvještajima dobile i odgovarajući naziv - pobunjenici. Činjenica da pod efektivnom kontrolom drže cijele komade zemlje sugerira i određenu razinu vojnog planiranja. Odakle pobunjenicima ne samo lako pješačko naoružanje nego i tenkovi, kao i potrebno poznavanje osnovne vojne taktike, može se samo nagađati. Službeno objašnjenje navodi pobunjene dijelove vojske kao izvor.

Naoružani narod
Brzina reakcije Zapada, u svim ostalim slučajevima regionalnih nereda mlaka, nefokusirana i forsirana događajima na terenu, u slučaju Libije može pomoći u nagađanju. Uvedene sankcije izglasovane na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda predviđaju embargo na prodaju oružja i zamrzavanje sredstava Moamera Gadafija, diktatora kojeg pobunjenici uz otvorenu potporu Zapada pokušavaju svrgnuti. Ono što je u tome zanimljivo jest najava britanskog premijera Davida Camerona o mogućnosti opremanja oružjem pobunjenika, što zvuči u suprotnosti s navedenom rezolucijom UN-a. Ne da pobunjenici imaju problema s nabavom naoružanja i bez britanske velikodušnosti. Kao što smo se mogli i sami uvjeriti tijekom Domovinskog rata, takav embargo odnosi se na sve zaraćene strane. Osim kad su u pitanju hrpa nafte i vrlo nesimpatični dikatator. To nas dovodi do sljedećeg važnog podatka - pobunjenici možda jesu zaneseni, ali ne toliko da prvo ne osiguraju naftne izvore koje je navodno Gadafi namjeravao dignuti u zrak. U sklopu zamrzavanja sredstava Amerikanci su blokirali oko 30 milijardi dolara državnih sredstava, a Britanija je zaledila najmanje milijardu funti osobnoga Gadafijeva imetka.

Tri razloga za intervenciju
I dok nikom u egipatskom ili bilo kojem drugom slučaju nije padalo napamet spominjati vojnu intervenciju, Zapad je vrlo brzo otvorio tu mogućnost i počeo raspoređivati vojne snage uz pripreme za uspostavu zone zabrane letenja. Cilj je onemogućiti jedinu relevantnu taktičku prednost snaga odanih diktatoru, onu u zraku, i time još malo namjestiti ishod. Ako to ne bude dovoljno, Amerikanci i Britanci nesebično će im vjerojatno i osobno pomoći. Zašto u Libiji da, svugdje drugdje ne? Tri razloga.
Prvi i najočitiji, Libijci imaju tu (ne)sreću da sjede na hrpi nafte, ključnoj sirovini za razvoj svijeta. S tim nema šale, tu je lekciju svijet niz puta apsolvirao. Drugo, Gadafi, za razliku od svojih kolega dugogodišnjih regionalnih poglavica, nije ‘diktator prijatelj’, odnosno diktator kojeg je instalirao i potpomagao Zapad. Sasvim suprotno, riječ je o trnu u oku Zapada već 40 godina. Treće, regija je postala iznimno volatilna, nepredvidljiva i mogla bi pasti u ruke ‘nepoželjnim elementima’, pa je uspostavljanje mostobrana u Libiji strateški ‘no brainer’, nešto o čemu uopće ne treba razmišljati.

Hrvati ostaju bez posla?
Ekonomske posljedice situacije u Libiji uglavnom se svode na problem nafte, što je sasvim dovoljno da se globalna ekonomija osjeti nelagodno. Cijena skakuće između 95 i 120 dolara, ovisno o kojoj je vrsti sirove nafte riječ (najčešće se upotrebljavaju WTI i Brent klasifikacije nafte). WTI je ispod psiholoških 100 dolara, no Brent, najprihvaćeniji pokazatelj, prešao je 110 dolara. Dulje zadržavanje povišene cijene značit će rast niza troškova s obzirom na to da je nafta ključni energent u izradi niza proizvoda, ali i pružanju usluga. Libijska proizvodnja nafte zadovoljava oko dva posto svjetskih potreba, što znači da je barem na neko vrijeme moguće kompenzirati gubitke većom proizvodnjom drugih izvoznica nafte, ali i postojećim zalihama koje Goldman Sachs procjenjuje na oko 100 dana u slučaju najgoreg scenarija, potpunog prekida proizvodnje nafte u Libiji. No, ratu unatoč, proizvodnja nije potpuno stala, iako je osjetno smanjena. Ipak, prolongirano stanje kaosa nesumnjivo bi počelo stvarati trajniji pritisak na svjetsku ekonomiju, cijene niza proizvoda i usluga, a neki se analitičari već igraju s idejom nove recesije u tom slučaju.

Problem široj intervenciji i angažiranju NATO-a mogao bi predstavljati turski premijer Recep Erdogan, vlasnik druge najveće stajaće vojske u Savezu, koji je decidirano odbacio ideju angažiranja NATO-a za uvođenje reda u Libiji. - Možete li uopće zamisliti takvu glupost - odgovorio je na novinarski upit tijekom posjeta Njemačkoj. - Mi smo protiv toga, ni razgovor o tome ne dolazi u obzir, to je nezamislivo - betonirao je svoje protivljenje Erdogan. Drugim riječima, vjerojatan je irački scenarij prema kojem će se u slučaju vojne intervencije raditi o koaliciji voljnih, ne o Savezu u cjelini. Nije teško pretpostaviti da će ovisno o svom doprinosu promidžbi ljudskih prava u Libiji sudionici takve ad hoc alijanse biti nagrađivani nešto boljim ugovorima za eksploataciju nafte i izgradnju zemlje nego što su ih dosad imali. S druge strane, manji igrači koji su dobivali prostor na libijskom tržištu pod Gadafijem blagoslovom, poput hrvatskih tvrtki, lako bi nakon uvođenja demokracije iračkog i afganistanskog tipa mogli biti bez posla. Barem dok HGK ne otvori predstavništvo ondje.