Svijetom i dalje uglavnom upravlja ljudska pohlepa

Piše: Željko Perić, vlasnik konzultantske tvrtke Caper
[email protected]

Potkraj kolovoza čelnik američkog FED-a, Ben Bernanke u svome opširnom izlaganju koje je naslovio Globalna ekonomska integracija: Što je novo, a što nije? uputio je svjetskim liderima i vladama svojevrsno upozorenje vezano uz posljedice ubrzane globalizacije. U uvodnom dijelu izlaganja Bernanke je, na vrlo interesantan i upečatljiv način, prikazao evoluciju globalizacijskih trendova, od širenja Rimskog Carstva, preko Kolumba i Vasca da Game do novijih vremena u kojima se globalna integracija nastavlja neshvatljivom brzinom, na krilima suvremenih tehnoloških inovacija.

Opisujući razvoj globalizacijskih procesa, Bernanke spominje i otpore otvaranju nacionalnih ekonomija i rušenju trgovinskih barijera, koji su se, kao neizbježna posljedica tih trendova, u pravilu pojavljivali i u mnogo benignijim fazama globalizacijskih procesa.
I dok je cijeli njegov prikaz bio prilično plastičan i inspirativan, zaključna je poruka bila nekako preslaba u odnosu na dotad vođenu priču. Naime, Bernanke u zaključku blago poziva kreatore svjetske politike da pokušaju iznaći način kako bi koristi globalne ekonomske integracije bile 'sufficiently widely shared' - dakle, dovoljno široko podijeljene. Kao primjer navodi potrebu pomoći u prekvalifikaciji radnika, koji ostaju bez posla.

Iako tu zabrinutost i apel treba pozdraviti, korištenje blagog izraza 'sufficiently' (dovoljno), umjesto 'justly' (pravedno) pokazuje da je globalizacija tvrda utakmica čija pravila diktira krupni kapital i u čijem rječniku izraz pravedan ne postoji. Iskonski nagon za preživljavanjem, pa zatim prirodna znatiželja i želja za napretkom bili su niz stoljeća pokretači svjetske ekonomije. No mnogi pragmatični analitičari danas će reći da je pokretač svjetske ekonomije, pogotovo u novije vrijeme, čista ljudska pohlepa.

Želja da se u što kraćem vremenu zaradi što više dovela je do brojnih inovacija kojima se koristi sve veći broj ljudi u svijetu, ali i do katastrofalnih prevara nemoralnih menadžera, uništenja okoliša, otvaranja novih kriznih žarišta, novih oblika terorizma, pa čak i ratova. Tko može kontrolirati i upravljati posljedicama strelovitog tehnološkog napretka i globalizacije? Je li uključenost velikog broja ljudi u globalne procese dominantno pozitivna činjenica, sve dok ključno pitanje o tome je li globalizacija uopće 'kontrolabilna' ostaje bez odgovora?
Ben Bernanke danas šalje samo blago upozorenje. Spominje i potrebu veće uključenosti i kontrole od strane središnjih banaka.

Međutim, u novim uvjetima, kad je dnevni promet na londonskom financijskom tržištu nekoliko desetaka puta veći od ukupne godišnje proizvodnje roba i usluga u Velikoj Britaniji - koja je stvarna moć Središnje banke u, na primjer, kontroli tečaja? (pitao se Charles Handy još prije nekoliko godina). Danas je više nego jasno da globalizaciji nije cilj približiti dobrobit stanovnicima svih kontinenata iz humanitarnih pobuda. Stvaranje globalnoga jedinstvenog tržišta, bez barijera, poticaj je širenju potrošačkoga društva, pri čemu, teoretski, priliku imaju svi, a vrhnje uglavnom kupe veliki. Korist za veći broj stanovnika Zemlje kroz veću dostupnost različitih proizvoda samo je posljedica, a ne cilj ovoga procesa.

Ako je proces gotovo nemoguće kontrolirati, a vodi ga ponajprije ljudska pohlepa, kamo svijet zapravo ide? Nisu li predugo suviše isticane samo pozitivne strane globalizacije, a minorizirane negativne, pa su danas otpori sve žešći, ozbiljniji i raznovrsniji? Nezadovoljnike je nekad bilo lako izolirati. No danas i oni koriste blagodati novih tehnologija za razvoj svojih, nerijetko suludih obrambenih strategija. Ne smijemo zaboraviti da su tehnološke inovacije u ranijoj fazi globalizacije povezale kontinente, što je omogućilo da ista ljudska pohlepa dovede sirotinju iz Afrike i pretvori je u jeftinu radnu snagu koja je radila na poslovima koje ostali nisu htjeli. Tadašnji svjetski lideri i autoriteti dugo su to tolerirali.

Nova i fantastična tehnološka dostignuća omogućila su da se danas više ne dovode ljudi, nego se njima šalju poslovi. Poslovi idu na, kao što se pristojno kaže, 'cost competitive' tržišta, na kojima žene i djeca rade za šačicu dolara u neljudskim uvjetima. Više od milijarde ljudi na svijetu danas živi s manje od jednog dolara na dan. Suvremeni svjetski lideri i autoriteti uglavnom pred time zatvaraju oči, ili tek blago negoduju. Način na koji upravljaju državama i pokušavaju upravljati svijetom izobličio je pojam demokracije i slobode. Takvo stanje potvrđuje činjenicu da su strelovite promjene koje donosi globalizacija apsolutno izvan kontrole racionalnih i razumnih snaga. Zato tek blagi vapaj gospodina Bernankea ostavlja dojam da svijet i dalje primarno vodi pohlepa.

Suprotno Bernankeu, njegov prethodnik, legendarni Alan Greenspan, bio je nekoć mnogo hrabriji. Potkraj devedesetih upotrijebio je vrlo snažan (i originalan) izraz 'irrational exuberance' (iracionalni zanos, oduševljenje) kako bi upozorio na prenapuhane vrijednosti dionica, poglavito tehnološkog sektora, na američkim burzama i neminovnost njihove korekcije. No pohlepa je i tada nadvladala razum i upozorenja ovoga iskusnog i poštovanog znanstvenika, a uši mnogih pročistile su se prekasno, tek kad je balon prsnuo.

Greenspan je imao dovoljno hrabrosti glasno i jasno upozoriti na krajnje posljedice pohlepe velike i snažne korporativne Amerike. A mi, mali, obično s vremenskim pomakom, podražavamo velike. I dok SAD, nakon brojnih korporativnih skandala, pokušava, doduše vrlo sramežljivo, redefinirati pravila tvrdog, pohlepom vođenog kapitalizma, u mnogim zemljama u razvoju on se implementira u svom najsirovijem obliku, kao normalna razvojna faza koju se, eto, ne može preskočiti. Ostaje nam tek nada da će razum, moralnost i etičnost ipak nadvladati pohlepu, prije nego što bude prekasno, te da će blagodati i pozitivne strane fantastičnih tehnoloških inovacija biti ne samo dovoljne nego i pravednije dijeljene.

  Kraj