Svjetski oporavak ovisi o Kini

Obzirom da je Kina vlasnik najvećih deviznih rezervi na svijetu i najveći vjerovnik Amerike, ne samo da drži konce u svojim rukama, nego je i njen rast krucijalan za svjetski oporavak. Tako je dakle svijet počeo shvaćati tmurnu stvarnost. Kina vam je sada najbolji prijatelj.

Priče o međunarodnoj ljubavi i poštovanju među narodima, ne posustaju u svojoj silini i iskrenosti. Sastanak G7, sedam najrazvijenijih zemalja na svijetu, u Rimu, pokazao je, točnije potvrdio, ono što mnogi već osjećaju - da je riječ o sve manje bitnom sastanku.Svjetski mediji zato i nisu potrošili previše papira i bajta na ovo pomalo ofucano događanje koje k tome nije donijelo ništa posebno važno, kamoli revolucionarno, u smislu svjetske krize.Jedan događaj ipak je privukao pažnju zluradih novinara, a riječ je o naglom zatopljenju prema Kini. Zatopljenju, jer je prije samo nekoliko tjedana, poduzet usklađen napor američkog ministra financija, Geithnera, i šefa MMF-a, Strauss-Kahna, prema Kini po pitanju njihove precijenjene valute, kako na nju gledaju Zapadnjaci. Na prilično drsko prozivanje Kina je promptno reagirala i glatko odbila upućene joj optužbe za manipuliranje juanom, dapače uzvrativši optužbama za neuspješan gospodarski model zapada, te je cijela stvar nekako tu i stala.

Nedavni sastanak G7, pak, prštao je pozitivnom energijom do neki dan vrlo uvrijeđenog zapada prema još više uvrijeđenoj Kini. U službenoj izjavi nakon završetka prilično nesadržajnog sastanka, upotrijebljena je daleko nježnija terminologija prema Kini i njihovom tečaju, dok se spomenuti Geithner pomalo posuo pepelom pruživši ruku pomirenja svojim azijskim partnerima. Koliko su prijašnje izjave bile nesmotrene i neozbiljne, bile točne ili ne, potvrdio je i stav nove ministrice vanjskih poslova, Hilary Clinton, koja je naglasila kako je ‘pozitivan, kooperativan odnos’ između Pekinga i Washingtona ‘vitalan za mir i prosperitet, ne samo u azijsko-pacifičkoj regiji, već i diljem svijeta’, pritom najavivši i obnavljanje vojnih kontakata između dvije zemlje.

Prevedene na razumljiviji jezik ove izjave znače da je Amerika, u paketu sa svojim uobičajenim saveznicima vrlo brzo shvatila zašto je pritiskanje Kine po pitanju juana praktički neizvedivo. Preslabi su. Zapad u ovim kriznim vremenima treba dobro raspoloženu Kinu daleko više nego obrnuto, a pogotovo obzirom da bi usmjeravanje potrošnje prema unutra, odnosno ekspanzija kineske potražnje mogla biti čarobni napitak koji će desetkovane ekonomije zapada spasiti od njihovih zasićenih i umornih tržišta koja niti žele, a niti mogu u zadnje vrijeme puno kupovati.

Sve ipak nije sasvim bajno. Taman kad su se strasti oko tečaja počele stišavati, Ameri su požurili zabiti još jedan autogol, akcijom ‘kupujmo američko’, idejom otvorenog preferiranja američkih proizvođača u javnim radovima koja se nikako nije svidjela nikome, pogotovo Kinezima. Izjava UBS-a o sastanku najbolje opisuje atmosferu i razmišljanja prisutnih: ‘Članovi G7 shvatili su da se Kinu mora uvesti u odlučivanje o globalnom financijskom sustavu umjesto da je se tretira kao pariju samo zbog tečajne nefleksibilnosti. Pored toga, s obzirom da je Kina vlasnik najvećih deviznih rezervi na svijetu i najveći vjerovnik Amerike, ne samo da drži konce u svojim rukama, nego je i njen rast krucijalan za svjetski oporavak’.

Tako je dakle svijet počeo shvaćati tmurnu stvarnost. Kina vam je sada najbolji prijatelj. U priopćenju, općenito vrlo blagonaklono intoniranom, pohvaljen je kineski fiskalni stimulans i kontinuirani napori prema fleksibilnijem tečaju. Vrijedi spomenuti da je juan već aprecirao 20% u odnosu na dolar od 2005., no to još uvijek nije dovoljno Washingtonu koji bi vjerojatno najrađe da juan toliko aprecira koliko bi bilo potrebno da njihova skupa proizvodnja konačno ponovno postane konkurentna i da neko više kupi te GM-ove, Fordove i Chryslerove gutače benzina. (Vanja Figenwald)