Thomas Friedman - komentator od kojega strahuju svjetski moćnici

Kolumnist New York Timesa, danas najutjecajniji novinar SAD-a i svijeta, Thomas Friedman dobitnik je tri Pulitzerove nagrade. Počasni je doktor na nekoliko američkih sveučilišta

Piše Goran Feuerbach

Thomas Friedman, kolumnist New York Timesa, danas najutjecajniji vanjskopolitički novinar u Sje-dinjenim Američkim Državama i vjerojatno najutjecajniji kolumnist na svijetu, ne skriva svoje kori-jene - djetinjstvo dugo čekanog sina židovske obitelji srednje klase odraslog na američkome Srednjem zapadu.

Njegovi roditelji, o kojima, za razliku od svoje današnje obitelji, nikada ne iznosi previše pojedi-nosti, očito su bili dovoljno imućni da svoju djecu - jedno za drugim - na početku školovanja pošal-ju u Izrael kako bi stekli osnovna saznanja o civilizaciji kojoj pripadaju. Friedmanova očaranost onime što je vidio duboko ga se dojmila.

'To mi je putovanje promijenilo život iz temelja. Bilo mi je tek petnaest godina i upravo sam posta-jao svjestan svijeta koji me okružuje. Let do Jeruzalema bio je istodobno moje prvo putovanje dalje od granice Wisconsina i moj prvi let avionom. Ne znam je li to bio samo šok od toliko novo-ga, ili fascinacija koja je otprije negdje čekala da bude otkrivena, ali nešto oko Izraela i Srednjeg istoka obuzelo mi je i srce i um.

Bio sam posve očaran zemljom, njegovim stanovnicima i sukobi-ma. Od tog me trenutka zapravo ništa drugo nije zanimalo…' , zapisao je 1989. u putopisu From Beirut to Jerusalem (Od Beiruta do Jeruzalema).

Njegova nikad skrivana sklonost židovstvu i Izraelu nije, međutim, bila tolika da bi tolerirao sve ispade izraelskih političkih garnitura, a zahvaljujući dugom novinarskom boravku u Beirutu i Jeru-zalemu stekao je širinu kojom - ne bezgrješno ali prilično uspješno - secira današnja globalna kre-tanja.

Optimistični globalist

Veliki prijatelj globalizacije, Friedman ujedinjavanju globusa pristupa optimistički, potpuno suprot-no od nekad prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu dragog i u to vrijeme kod nas prilično pogrešno tumačenog harvardskog profesora Samuela Huntingtona (Sukob civilizacija), pa i Rober-ta D. Kaplana (publicist i putujući suradnik Atlantic Monthlyja čija je knjiga Balkan Ghosts, Balkan-ski duhovi, navodno u velikoj mjeri utjecala na Clintonove političke poteze na tada zaraćenom Bal-kanu).

Friedman u utjecaju i nezadovoljstvu 'običnih ljudi' ne vidi, poput Huntingtona, opasnost za glo-balni poredak, niti globalizaciji pristupa rezignirano poput Kaplana. Ponekad je, zapravo, možda i previše optimističan, a u povremenim građanskim iskazivanjima negodovanja gotovo nikad ne vidi opasnost, nego beskrajno pozitivno otkrivanje šanse za promjenu statusa quo.

Friedman se ne boji globalizacije, ona ga, kaže, potpuno fascinira. Ipak istodobno, prema vlastitu priznanju, upozorava svoje kćeri na drukčiji model današnjega svijeta od onoga na kakav je većina nas bila naviknula.

- Kad sam bio mali - kaže - roditelji su mi govorili da jedem, jer u svijetu ima mnogo gladnih koji to ne mogu. Kada danas svoje kćeri tjeram na učenje, kažem im: 'Ne pripremite li se na vrijeme, na svijetu ima mnogo onih koji su spremni zauzeti mjesta koja danas još vas čekaju'. Prema Friedmanovu mišljenju, izjednačavanje globalizacije s amerikanizacijom ne treba nužno smatrati lošim. - Amerika je danas potpuno benigna hegemonija - tvrdi Friedman, iako se dobar dio svijeta, pogo-tovo arapskoga o kojemu najčešće piše, s time nikako ne bi složio.

Radi 'najbolji posao na svijetu'

Svoju najveću opsesiju - globalizaciju na kratko je napustio nakon 11. rujna 2001., datuma koji će u svjetskoj povijesti ostati zapamćen po dotad nezabilježenom terorističkom napadu na SAD. Slje-deće tri godine proveo je uglavnom putujući različitim arapskim i muslimanskim zemljama 'u potrazi za korijenima toga napada', kao što kaže. Za seriju kolumni koju je na tu temu objavio u najutjecajnijem američkom dnevniku dobio je svoju treću Pulitzerovu nagradu.
 
Posao koji radi već dugo opisuje kao 'najbolji od svih na svijetu'.  Iskreno je, ne propušta to spo-menuti, zahvalan New York Timesu čiji mu izdavači i urednici dopuštaju da piše o čemu hoće i da putuje kada i kamo hoće. U svojim globalnim putešestvijama vrlo često dolazi u doticaj s paralel-nim svijetom bankara, ministara financija, makroekonomista i šefova investicijskih i hedge fondo-va.

Praktičan i nadasve koristoljubiv (iako ne nužno i nehuman), stajališta i mišljenja ljudi iz krugova visokog biznisa pružaju mu, kaže, bolji uvid u način na koji svijet funkcionira od bilo kojeg razgo-vora s 'čistim političarima'. Za razliku od ostalih 'običnih ljudi' izvan politike, kaže Friedman, krupni financijski igrači mogu doista intervenirati u globalna ekonomska i politička kretanja, a posjeduju i izvanredan 'alat' za njihovo predviđanje.

Pristalica umjerenog liberalizma

Čak i kad piše o Americi - a zapravo stalno piše o Americi - Friedman gotovo nikad ne spominje State Department. Njegovi protagonisti sjede u odborima Federalnih rezervi ili u Treasuryju (min-istarstvu financija). O korporacijama Friedman piše kao o državama, ili barem kao o tijelima koja sve više preuzimaju ulogu koja se do danas pripisivala jedino i isključivo državama. Za razliku od većine njegovih kritičara on, međutim, ne vidi ništa loše u toj zamjeni uloga. Šefovi Microsofta, Compaqa ili indijskog Infosysa imaju u njegovim analizama globalne stvarnosti neusporedivo veću ulogu od političkih lidera Amerike, Kine ili Indije. Kad piše o politici zalaže se prije svega za busi-ness-friendly, umjereni liberalizam u kojemu svi, 'iz posve praktičnih razloga, rade lijepe stvari za ljude kojima su one potrebne', i pritom, naravno, društveno, ekonomski i politički napreduju.

U svojem pojednostavljivanju stvarnosti Friedman često rabi kompjutorsku terminologiju kako bi opisao neki društveni događaj ili, ponekad, tek pojavu.  'You have performed an illegal function' ili 'out of memory', naspram 'You have performed a series of irrational investments'. U svakom slu-čaju, 'Please contact the service provider', poruka je koja u realnom svijetu, kaže, najrjeđe funk-cionira.

Razumiju ga i 'obični ljudi'

Kritičari mu danas najčešće zamjeraju da se ponaša previše 'državnički'. Njegovi intervjui, kažu, prije nalikuju nekoj vrsti bilateralnih razgovora na visokoj razini nego novinarskim radovima. 'Obični ljudi' koje susrećemo u njegovim novinskim kolumnama i knjigama mahom su tek servisno osoblje - recepcionari u hotelima, taksisti i tajnice.

Zasad je ipak gotovo  uvijek uspio izbjeći 'patricijski', napuhani gard kojim se često publici obra-ćaju kolumnisti koji pišu o svjetskim temama. Unatoč svemu Friedmana mnogi ipak smatraju površnim šarlatanom. Razlog tome je najčešće to što je, prema kritičarima koji ga ne vole, svjet-sku slavu stekao pojednostavljujući globalne ekonomske i političke mehanizme 'tako da ih mogu shvatiti i njujorške domaćice'.

Njegovi brojni obožavatelji - a u njegovu ih slučaju doista možemo tako nazvati - cijene ga zbog živog prikaza prilika 'iz prve ruke', zbog stotina precizno citiranih sugovornika, zbog čak i za amer-ičke autore iznimno naglašenog osobnog pristupa temama.

A tema je, nakon 'četiri godine dubokog sna', kako Friedman doživljava američku i vlastitu opsjed-nutost posljedicama događaja 11. rujna 2001., ponovno globalizacija i njezine posljedice na život današnjih šest i kusur milijardi stanovnika globusa.

Opsjednut Indijom

I u svojoj, zasad posljednjoj knjizi - The World is Flat (Svijet je ravan) koja već mjesecima drži drugo mjesto na američkim ljestvicama najprodavanijih publicističkih knjiga, Friedman je i dalje, kao i u svome prvom, kod nas nažalost s velikim zakašnjenjem prevedenom globalizacijskom megahitu Lexus i maslina, opsjednut Indijom.

Za njega je Bangalore, središte indijske informatičke industrije i outsorcinga, nešto poput 'pupka svijeta'. Ali dok su se prije pet godina, u vrijeme Leksusa i masline tamo množili call centri koji su nudili usluge američkim megakorporacijama, danas Friedmana fascinira spremnost i sposobnost visokoobrazovanih Indijaca da za potrebe američkih građana obavljaju gotovo sve vrste usluga - od čitanja rendgenskih nalaza do ispunjavanja poreznih prijava ili prilagodbe bilo kojeg softvera potrebama naručitelja.

Indijci, zaključuje Friedman, svoju današnju povijesnu prekretnicu mogu zahvaliti globalnoj panici od - već uglavnom zaboravljenog milenijskog buga koji je prijetio da će svijet 31. 12. 1999. prestati funkcionirati. Te su godine velike globalne multinacionalne korporacije izbezumljeno tražile golem broj informatičara koji bi na brzinu prilagodili programe kompjutorskih satova da svijet s prvim danom posljednje godine tisućljeća jednostavno ne ode dovraga.

Indijski stručnjaci zaposleni u kalifornijskim korporacijama sjetili su se svojih kolega (djece, pri-jatelja…) u domovini. A ako su te godine u doista kratkom vremenskom roku uspjeli spasiti svijet, zašto danas ne bi mogli ispunjavati porezne prijave?

Nestat će problem emigranata

Vremenska razlika iskorištena je do maksimuma. Ono što su kalifornijski Indijci radili danas ujutro, odmah poslije podne preuzima ekipa iz Bangalorea. Kad tamo padne večer, ponovno se uključuje jutarnji tim u Americi… Internet, engleski jezik i vremenska razlika omogućili su 24-satno radno vrijeme, bez potrebe za radom u smjenama, bez ijednog prekovremenog sata. Revolucija?

Friedman smatra da jest i pritom je nezadrživo euforičan. Tamo gdje svi vide opasnost od odljeva poslova, on vidi šansu za napredak. I nikome, baš nikome ne dopušta da ga razuvjeri.
U traženju potvrde za svoje teorije Friedman se nije zadržao samo u Indiji, koja je danas, unatoč kaosu u kojemu sama funkcionira, srce globalne prodaje usluga.

Svjetska industrijska zona danas je Kina, čijim radnim potencijalima i proizvodnim cijenama više nitko ne može konkurirati. Točno je, kaže Friedman, da se ideje i danas još najčešće rađaju u A-merici, ali one se realiziraju u Kini, uz (naravno) pomoć indijskih uslužnih centara.

Kina je također zemlja s golemom dijasporom i s još većim potencijalom odlično obrazovanih i globalnim korporacijama još jeftinih stručnjaka koji dosad nisu imali priliku emigrirati. Sada im, smatra Friedman, ta prilika za bijeg prema Zapadu više nije potrebna. U današnjem, iznova izrav-nanom, svijetu samo je pitanje trenutka kad će se stručnjaci s bilo kojeg kraja globusa uključiti u kreativne procese nad kojima danas SAD naočigled svima još samo glumi da drži labavi monopol.

Svijet će izravnati tehnologija i obrazovanje

Kina i Indija, ali i Rusija, Istočna Europa, Latinska Amerika i srednja Azija sve su se naglo otvorile potkraj devedesetih i njihovi se građani danas uključuju u bilo koje tržište. Tehnologija im to omo-gućava. Godinama spominjana telekomunikacijska revolucija bila je, kaže Friedman, samo uvod u ono što se upravo počinje događati.

Friedman, unatoč oduševljenju s kojim otkriva globalna povezivanja, nije slijep ni na opasnosti koje su posljedica današnjih strelovitih promjena.

- Ne možete pustiti tri milijarde ljudi na tržište a da pritom ne osjetite posljedice, upozorava kroz usta jednog od stotinjak svojih sugovornika - Craiga Barreta, Intelova glavnog direktora. A postoji, kaže, još jedna 'mala prljava tajna' koju vam nijedan veliki direktor neće priznati - mnogi od njih ne sele svoje pogone u Aziju samo zato jer je rad tamo jeftiniji. »i ne to i zbog toga što često kod kuće ne mogu pronaći tako dobre i produktivne radnike.

Friedman, poput mnogih drugih novinara, osim iz osobnog piše i iz američkog kuta gledanja. On globalno povezivanje, a s njim i sve prednosti i opasnosti tog procesa, prije svega iščitava u amer-ičkom zrcalu. Pritom često, svjesno ili ne, 'zaboravlja' da su i Kina i Indija, pa i Rusija u velikoj mjeri, unatoč svojoj neosporivoj ekonomskoj snazi, još najvećim dijelom zemlje napučene siroma-sima.

Ima li u Friedmanovu optimizmu slabih točaka?

Shahid Alam, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Northeastern, jedan je od najžešćih Friedmanovih kritičara. Dvaput tjedno, kaže, Friedman isporučuje Amerikancima svoju često vrlo jeftinu retoriku o Arapima, Izraelu, Iranu, Turskoj, Srednjem istoku i općenito o islamskome svije-tu. Kao stalni NYT-ov komentator zbivanja na Srednjem istoku izgradio je reputaciju američkog glavnog opinion-makera za tu regiju. Je li ta reputacija doista i zaslužena, pita Alam. Većina će Amerikanaca, naravno, pozitivno odgovoriti na to pitanje, ali Alam je prilično sumnjičav kad je riječ o autoritetu gospodina Friedmana.

Kao možda najilustrativniji povod svojim sumnjama Alam spominje jedan od brojnih televizijskih intervjua u kojemu je ne tako davno Friedman priznao da je 'Izrael uvijek bio središnja točka u njegovu životu, kao i u životima većine njegovih prijatelja'. Prisjećao se, kaže Alam, svojih srednjoškolskih godina. 'Danas sam', lamentira Friedman, 'možda jedini među svojim prijateljima koji je još emotivno vezan uz Izrael.' Alam kaže da ga ne bi smetale takve lamentacije, 'ne bih ih čak ni spominjao' kaže, da Friedman danas nije vodeći američki novinarski autoritet za Arape i muslimane. Budući da on to jest, nije li to priznanje previše proturječno njegovu pjevanju o Srednjem istoku. Nije li ono, ironizira Alam, zapravo znakovito?

Upravo na Balkanu - u doba ratova u kojima se raspadala Jugoslavija, srušila se uostalom jedna od najpoznatijih političkih teorija Thomasa Friedmana - ona prema kojoj dvije zemlje u kojima postoji McDonald’s nikad nisu međusobno ratovale. Ali, vidi vraga, istina je i tu, čini se, donekle na Friedmanovoj strani: prvi hrvatski McDonald’s otvoren je tek nakon početka postjugoslavenskog ratovanja.
______________________________

Sve godine Thomasa Friedmana

- Friedman je rođen 1953. u Mineapolisu
- Za vrijeme studija (diplomirao je Mediteranske studije na sveučilištu Brandeis) višekratno je bo-ravio na Hebrejskom univerzitetu u Jeruzalemu i Američkom sveučilištu u Kairu
- Magistrirao je u Oxfordu na katedri modernih studija o Srednjem istoku
- Odmah nakon magisteriju zaposlio se u londonskom birou agencije UPI (United Press Interna-tional). Nakon godinu dana odlazi u Beirut za dopisnika
- Iz Beiruta odlazi 1981. u New York na poziv New York Timesa. Za najutjecajnije američke ( i svjetske) novine u početku radi kao financijski reporter. Sve više se specijalizira za OPEC i naftu. Godinu dana kasnije NYT ga šalje natrag u Beirut, kao šefa dopisništva šest mjeseci prije izraelske invazije Libanona
- U Beirutu ostaje do 1984., kada postaje NYT-ov šef dopisništva u Jeruzalemu.
- U siječnju 1989. Friedman se vraća u SAD, ovaj put u Washington, na mjesto NYT-ova diplomat-skog dopisnika. Tu je, putujući s državnim sekretarom (ministrom vanjskih poslova) Jamesom Bakerom, dočekao i kraj hladnoga rata i rušenje Berlinskoga zida
- Od 1992. do 1994. pokriva za NYT događaje u Bijeloj kući u koju 'uvodi' Clintona
- U siječnju 1994. vraća se ekonomiji i postaje NYT-ov glavni pratilac međunarodnih ekonomskih zbivanja
- Godine 1995. postaje NYT-ov kolumnist za međunarodne poslove