Tiskanjem obveznica namaknut će 1,1 bilijuna dolara za spas svjetske ekonomije

Računica razvijenih i bogatih sastoji se od teze da im je realna ekonomija ipak dovoljno jaka da izdrži velik fiskalni deficit koji nastati tiskanjem tolike količine obveznica, suvremenog ekvivalenta tiskanju novca

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Prošao je još jedan u sad već dugoj niski sastanaka, sastančića, pa i samita, na ovom ili onom vrhu. Ipak, mnogi će se složiti da je posljednji u svemu bio 'naj', među ostalim i najvažniji. Vođe 20 najrazvijenijih - ili bar najvažnijih - zemalja, a tako i svjetskih ekonomija, sastali su se u Londonu da bi u dva dana konačno riješili tu krizu koja uporno trese svijet i uzrokuje opće očajanje. Rezultat? Ovisi kako se gleda.

U pripremama za London, u kojima su Europljani kao pravi mali štreberi apsolutni pobjednici prema broju raznih tečajeva i sastanaka koje su održali, bilo je takvih razlika u mišljenjima da su svjetski mediji već i prije početka otpisali samit kao čisto gubljenje vremena na kojem se neće postići ništa. S druge strane protagonisti skupa bili su silno zainteresirani da ispadnu pametni i odgovorni te pokažu skeptičnoj javnosti da su ozbiljni ljudi s planom u ruci. S takvim pritiskom, sasvim je jasno, nije bilo moguće ne postići kakav-takav dogovor, odnosno bar se načelno složiti o barem nekim stvarima.

U tom smislu, viđeno u završnoj deklaraciji i nije loše, ali veliko je pitanje što će se doista od toga primijeniti, a što je samo 'nabrzaka' potpisano samo da se može otići ući i nastaviti raditi po svome. Jer bilo je očito da rješenja nije nedostajalo i da svi lideri vjeruju kako imaju lijek za ljutu ranu, samo još da i druge u to uvjere.

Iako su se donekle razilazili u razmišljanjima, Angela Merkel, njemačka kancelarka, i Nicolas Sarkozy, francuski džetseter i predsjednik, nastupili su veoma jedinstveno na samitu inzistirajući na nekim fundamentalnim stvarima, a u suprotnom su taboru bili Barack Obama i vjerni mu prijatelj Gordon Brown s nešto drukčijim zamislima. Sarkozy je zamislio globalnog psa čuvara koji će podivljale bankare držati na oku, a Merkel je ipak bila za nešto umjereniju varijantu, tješnju suradnju nacionalnih tijela, kao što se kaže. Živahni je Sarko tako i prije početka zaprijetio odlaskom ne uvaži li se njegovu želju, a Merkelica mu je čuvala leđa.

Rat poreznim oazama

Suočeni s krajnje nezgodnom situacijom s kojom nisu računali, vjerojatno naviknuti da se samo pojave i ostatku svijeta objave što su odlučili, Ameri i Britanci drugi su dan očajnički pokušali pomiriti dijametralno oprečna gledišta i izbaciti nekakvu zajedničku izjavu, dogovor koji će, ako nikomu drugome, onda burzama poslati pozitivan signal. A one pak traže tako malo ovih dana.

Ishodište sukoba bila su potpuno različita poimanja svrhe samita, izvedena iz drukčijeg shvaćanja uzroka krize. Anglo-američka varijanta bila je, poslovično, pojednostavljena razina prema kojoj i nije toliko važno što su ondje neki financijaši razulareno divljali ponašajući se kao da je cijeli financijski sustav nekakva igrica na Playstationu, nego su se ravnali prema zdravoseljačkoj logici prema kojoj je nered tu i sada ga treba riješiti. Europljani su pak malo profinjenije pristupili problemu, smatrajući da je, prije svega, nužno dogovoriti se o trajnoj i temeljitoj reformi globalnog financijskog sustava.

Kompromis izgleda ovako: dogovoreno je jačanje MMF-ovih rezervi, još jedno prebacivanje lopte u tuđi teren te jačanje svjetskih novčanih rezerva vrijedno 1,1 bilijun dolara, što kroz MMF, što kroz kreditne linije i izravnu pomoć. Razotkrivena su porezna utočišta, kojima je najavljen rat do istrebljenja. Kako su Kinezi vlasnici dvaju takvih odredišta, Makaa i Hong Konga, konačna lista ostavljena je za drugu priliku, za potkraj godine. Regulacija 'hedge' fondova i drugih financijskih institucija također je dogovorena iako formulacija ne razjašnjava kako će se to, zapravo, raditi. Spominju se MMF, koji uopće nije namijenjen takvoj zadaći, i organizacija imena Financial Services Institution, društvo međunarodnih regulatora, a nije se propustilo obrecnuti na bankare i menadžere, koji prema deklaraciji neće više moći računati na basnoslovne bonuse.

Neodgovorena pitanja

Teme koje su čak ostale bez deklaracije jesu svjetska trgovina i protekcionizam, fiskalni poticaji te odčepljenje bankovnog posuđivanja. Pitanje koje još ostaje savršeno neodgovoreno jest odakle sva ta lova kojause posljednjih mjeseci kamionima ubacuje u sustav koji još ne pokazuje volju za životom. Jednostavan odgovor, zapravo jedini koji sada postoji, jest onaj o suvremenom ekvivalentu tiskanja novca - izdavanju obveznica - što rezultira golemim fiskalnim deficitom. Jednostavnije, sada imate mnogo veće rashode od prihoda da biste nakon pokretanja ekonomije i vraćanja u normalu ponovno imali uobičajenu situaciju. Dakle ,nešto manji deficit koji se redovitom ekonomskom aktivnosti može održavati do sljedećeg epskog pada. Uglavnom, detalji su to o kojima malo tko sada vodi računa. Uz to računica razvijenih i bogatih sastoji se u tezi da im je realna ekonomija ipak dovoljno jaka da izdrži povećanje minusa tekuće bilance, bar na kraći rok, pogotovo ako urodi pozitivnim rezultatima. Uostalom, teško da ima alternative.

Kina je trenutačno investitor broj jedan, bar kad je riječ o Amerikancima. Dobra je vijest da je pokazala interes za daljnje ulaganje u američki dug, što je razumljivo s obzirom na to da joj je Amerika još najveći kupac, što bi se moglo promjeniti. Drskim prognoziranjem budućnosti moglo bi se očekivati potpunu zamjenu uloga na svjetskoj sceni u kojoj će zemlje u razvoju predvođene Kinom krenuti u potrošnju dok će razvijena društva morati malo smanjiti svoju prljavu strast za raznovrsnom robom koju zapravo ne trebaju. Tomu u prilog ide i nedavna izjava američkog predsjednika koji je ustvrdio da od Amerike ne treba očekivati da ponovno počne trošiti onoliko koliko je dosad trošila, čak i kad izađe iz krize.

Sve u svemu, samit nije mogao, zbog očekivanja, proći bez nekakvog kompromisa, ali ostaje veliko pitanje koliko će se od dogovorenoga doista provesti, pogotovo stavka o regulaciji financijskih institucija, koja bi vrlo lako mogla pasti u drugi plan kad globalna ekonomija počne disati i Angloamerikanci se vrate u punoj spremi.