Traži se protjerivanje BlackBerryja i iPhonea sa sastanaka

Pozornost je oskudan resurs. Većina ljudi ne uspijeva je dobro podijeliti na više stvari istodobno. Upravo zato njezino odvlačenje zbog uporabe bežičnih uređaja na sastancima pridonosi donošenju loših odluka.

pripremio Vanja Figenwald

Uporabu BlackBerryja, iPhonea i svih drugih bežičnih uređaja na sastancima, posebno onima na najvišem kompanijskom vrhu, trebalo bi zabraniti. U tom su zahtjevu kategorični mnogi stručnjaci za poslovni menadžment. Tvrde da odvlačenje pozornosti što čine te spravice, nedvojbeno pridonosi donošenju loših odluka. To vrijedi za sve vrste organizacija, a posebno u slučaju korporativnih direktora. Dopuštanje uporabe tih uređaja može se, teoretski, smatrati kršenjem njihovih dužnosti prema dioničarima jer posljedica je svake loše i nedovoljno promišljene odluke smanjenje profita i vrijednosti kompanije. A bežični su uređaji s mogućnošću uporabe e-pošte postali uobičajena pojava u korporativnim sobama za sastanke i uopće na svim vrstama sastanaka. Rutina je svima dobro poznata: čuje se tiho zujanje, ruka poseže za futrolom, ramena i glava padaju u položaj ‘BlackBerryjeve molitve’, da bi se na kraju, nakon nekoliko minuta, navodni čuvari dioničarskih interesa i agilnoga korporativnog upravljanja vratili, pogledom i pozornošću, na sastanak i temu.Pozornost je oskudan resurs. Dapače, neki je stručnjaci opisuju kao najograničeniji resurs u većini organizacija. Većina ljudi ne uspijeva je dobro podijeliti na više stvari istodobno. Rijetki su oni koji poput Napoleona mogu raditi nekoliko stvari istodobno. Štoviše, René Martois, neurolog i direktor laboratorija na Sveučilištu Vanderbilt, tvrdi da je ključno ograničenje mozga nemogućnost koncentriranja na dvije stvari u isto vrijeme. U nedavnoj studiji o podijeljenoj pozornosti David Strayer i njegovi kolege na Sveučilištu u Utahu zaključili su da ‘vozači koji razgovaraju telefonom češće sudjeluju u sudarima nego dok voze pod utjecajem alkohola’. Istraživači to objašnjavaju ‘sljepoćom pozornosti’.

Otkaz zbog e-poruke

Većina dioničara voljela bi vjerovati da njihovi direktori nisu ni pijani ni slijepi dok vode njihove kompanije. Inače, da bi ljudsko biće moglo kvalitetno obavljati dvije stvari odjednom, jedna od njih mora biti navika ili prirodno automatizirana radnja (poput govorenja u hodu). U sobi za sastanke pak ništa ne bi trebalo, ne bi smjelo, biti stvar navike ili automatizma. Kad direktor počne odgovarati na e-poruku, koji zadatak zaokuplja njegovu pozornost: ta poruka ili sastanak kojemu prisustvuje? Najuvjerljiviji bi odgovor bio ‘e-poruka’, što znači da direktor koji je piše svoj oskudni resurs posvećuje nečemu drugomu umjesto onome za što ga dioničari plaćaju. U 99 posto slučajeva on ne čuje ono o čemu se raspravlja dok je zauzet svojim uređajem i sasvim drugim problemom. Pri tome uopće nije bitno odnosi li se na posao ili privatni problem. Iako do danas nije poznat slučaj suđenja ili otkaza zbog uporabe bežičnih uređaja na direktorskom sastanku, čini se sasvim mogućom tvrdnja dioničara da direktori koji tijekom sastanka upotrebljavaju te uređaje ne ispunjavaju svoje dužnosti brige za tvrtku i njezine dioničare. U takvim okolnostima dioničari bi se mogli uznemiriti i jednostavno otpustiti takve direktore. Nadalje, obrana direktora koji bi se u takvoj situaciji našao bila bi teška. Mogao bi, primjerice, tvrditi da nije čitao novine pred sobom, nego svoj pametni telefon i servere na koje se spaja da bi vodio računa o tome što i kako rade njegovi zaposlenici ili rješavao naglo iskrsnuo problem. Ispisi bi to, vjerojatno, potvrdili, ali to ne bi poništilo činjenicu da je u jednom trenutku svoju pozornost usmjerio drugamo i da je, možda, upravo tada propustio nešto veoma važno za odluku koju je morao donijeti.

Zaustaviti epidemiju

Dobro je poznato da ljudi uvijek traže dokaze za ono što se smatra prikladnim ponašanjem i pritom kao referentnu točku rabe ponašanje drugih. U sobi za sastanke tako je dovoljno da jedan direktor, nakon izostanka reakcije kolega, počne sve hrabrije upotrebljavati svoje uređaje, da bi uskoro to počeli raditi i svi ostali. Koliko god sveprisutni bili bežični uređaji, ovo su još relativno rani dani u procesu društvenog širenja u kojem direktori jedni od drugih uče da je sasvim u redu baviti se svojom e-poštom tijekom sastanka. Zauzimanje stajališta odmah moglo bi zaustaviti epidemiju u svijetu korporativnog upravljanja. Prema dosadašnjim iskustvima sve je više direktora koji s negodovanjem gledaju na svoje kolege koji se koriste raznim bežičnim uređajima na sastancima. Jedna je nedavna anketa među članovima upravnih odbora sadržavala i sljedeći komentar: 'Na nedavnom sastanku direktor X sjeo je pokraj direktora Y koji je održavao prezentaciju nečega vrlo važnog. U jednom je trenutku reagirao na vibraciju, da bi se zatim nekoliko sekunda potpuno posveti svojim e-porukama... To me doista užasno ljuti i stoga sam spomenutom direktoru sugerirao da promijeni svoje ponašanje ili da napusti odbor.' U svjetlu takvih pritužaba, prevage znanstvenih dokaza, odgovornosti direktora te očitih sukoba između dužnosti i bavljenja različitim zadacima u isto vrijeme prijedlog za poboljšanje stanja korporativnog upravljanja jednostavan je: upravni odbori trebali bi objaviti zabranu uporabe bežičnih uređaja na svojim sastancima. Ide se čak toliko daleko da se traži da korporacije koje nemaju takvu politiku javno ponude razuman, znanstveno utemeljen argument koji ide u prilog dopuštanju uporabe takvih uređaja. Izostanak takve politike trebao bi rezultirati čak gubitkom potpore odboru i njegovim članovima.