Treba li Hrvatskoj bankarski popis dužnika?

Jedini pozitivni učinak crnih lista jest sprečavanje neurednih dužnika da podižu nove kredite. Razmjena pozitivnih informacija o kreditima i kreditnim obveznicima utječe na snižavanje aktivnih kamatnih stopa, veću dostupnost financiranja te povećava ukupnu kreditnu aktivnost u privredi

Piše: Maruška Vizek,
Ekonomski institut, Zagreb

Dobili ste obavijest od banke da što hitnije podmirite nedopušteno prekoračenje na tekućem računu uz obavijest da su vas zbog toga stavili na crnu listu dužnika? Zbog stavljanja na crnu listu izgubili ste pravo korištenja čekova, minusa na tekućem računu, kreditnih kartica i kredita bilo koje banke u zemlji, a obilaženje banaka i potvrde o podmirivanju duga nisu pomogli da vas skinu s crne liste.

Takvi su slučajevi u posljednje vrijeme izazvali mnogo negativne medijske pozornosti usmjerene na hrvatske poslovne banke i Hrvatsku udrugu banaka koja koordinira vođenje crne liste. Pozornost javnosti se, naime, usmjerila na preispitivanje opravdanosti i učinkovitosti postojanja ovakvog, neformalnog oblika razmjenjivanja informacija o neurednim kreditnim dužnicima.

A upravo zbog razmjenjivanja tih informacija pojedini su korisnici, često i neopravdano, ostali bez prava korištenja bankovnih usluga. Međutim, medijska hajka na crnu listu, namjerno ili nenamjerno, skreće pozornost javnosti s pravog problema.

Naime, temeljni problem nisu osobe koje su bez opravdanog razloga stavljene na listu ili oni koji s nje nisu skinuti kad je za to došlo vrijeme. Štoviše, temeljni problem nije ni to što crna lista postoji, pa makar i na neformalnoj osnovi. Problem se, upravo suprotno, krije baš u onome što u Hrvatskoj ne postoji, odnosno ne funkcionira, a to je kreditni registar obveznika po kreditima u kojem takozvane crne liste čine tek jednu od sastavnica poslovanja.

Kreditni registar je nezamjenjiva institucija u gotovo svim bankovnim sustavima koja služi za razmjenu cijelog niza informacija o pravnim i fizičkim osobama koje su od poslovnih banaka preko raznih kreditnih proizvoda pozajmile novac. Takva institucija postoji da bi se banke mogle uspješno nositi s problemom asimetričnih informacija jer poslovne banke ne mogu znati sve relevantne informacije o klijentu koji podnosi zahtjev za kredit.

Naime, klijenti mogu zatajiti upravo informacije koje bankama trebaju za ocjenu rizika odobravanja kredita. Razmjena informacija omogućuje bankama pristup točnijim i potpunijim informacijama, što u konačnici donosi pravilniju ocjenu kreditnih rizika te sigurniji plasman sredstava. Sigurniji plasman sredstava znači da banke mogu sniziti kamatne stope i povećati broj odobrenih kredita.

Razmjena informacija sprečava i daljnje zaduživanje osoba koje nisu kreditno sposobne, odnosno štiti takve osobe od njih samih. Čak se pokazalo da na temelju takvih informacija banke mogu predvidjeti, odnosno detektirati kredite s problematičnom naplatom u budućnosti. Kreditni registar je stoga provjereni institucionalni odgovor na problem asimetričnih informacija u bankovnom sustavu.

U prvotnom obliku kreditni su registri razmjenjivali samo negativne informacije, odnosno podatke o onim dužnicima koji neuredno podmiruju kreditne obveze, na temelju kojih se sastavljala neformalna crna lista koja nije integralni dio aktivnosti (nepostojećeg) kreditnog registra. S druge strane, razvijeniji kreditni registri, od kakvih je Hrvatska, kako se čini, godinama daleko, razmjenjuju i negativne i pozitivne informacije, odnosno informacije o svim kreditima i kreditnim dužnicima.

Od razmjene pozitivnih informacija profitiraju prije svega uredni dužnici jer oni urednim otplatama stvaraju informacijski kolateral. Informacijskim kolateralom, odnosno dobrom reputacijom uredni se dužnici mogu koristiti kao zalogom za budući kredit umjesto neugodnim materijalnim sredstvima osiguranja (poput jamca, sudužnika ili nekretnine).

Štoviše, banke su urednim korisnicima kredita zbog njihove dobre reputacije koja se provjerava u razvijenim kreditnim registrima sklone ponuditi i niže kamatne stope na nove kredite. I ekonomske su analize jasno pokazale da kreditni registri temeljeni na crnim listama nemaju veće pozitivne učinke.

Jedini pozitivni učinak crnih lista jest smanjivanje udjela kredita s problematičnom naplatom u bilancama banaka jer crna lista sprečava neuredne dužnike da podižu nove kredite.

Za razliku od toga, razmjena i negativnih i pozitivnih informacija o kreditima i kreditnim obveznicima utječe na snižavanje aktivnih kamatnih stopa, veću dostupnost financiranja te povećava ukupnu kreditnu aktivnost u privredi, pri čemu je poželjno da se prikupljene informacije čuvaju bar pet godina.

Stoga, iako su crne liste temelj institucionalno uređenog razmjenjivanja informacija o kreditnim dužnicima, one su nedovoljne za postizanje pozitivnog učinka koji bi osjetili korisnici kreditnih proizvoda. Prema tome, crna lista u Hrvatskoj možda i utječe na zaštitu neurednih dužnika od njih samih, ali istodobno zbog negativne percepcije u javnosti samo otežava početak rada pravoga kreditnog registra čije bi pozitivne učinke osjetili svi sadašnji i budući uredni korisnici kredita. Pa ipak, neuredno ažuriranje crne liste sigurno nije pravi razlog zašto banke otežu s uvođenjem kreditnog registra.

Temeljni se razlog vjerojatno krije u strukturi vlasništva budućeg hrvatskog kreditnog registra. Naime, vlasnička je struktura registra, uz vrste informacija koje registri razmjenjuju, najvažnija determinanta funkcioniranja i učinaka te institucije. Kreditni se registri tako dijele na privatne i javne. Javni kreditni registri uglavnom su pod izravnom ingerencijom središnjih banaka ili agencija za nadzor financijskog sustava, a privatni su registri uglavnom u vlasništvu poduzeća specijaliziranih za prikupljanje i obradu podataka ili su im vlasnici financijske institucije.

Rijetki su slučajevi, kao u Hrvatskoj, da su (budući) kreditni registri u vlasništvu ili pod izravnom ingerencijom udruge poslovnih banaka. U Europi postoji samo jedan takav slučaj, i to u Belgiji. U Hrvatskoj razloge za odugovlačenje s početkom rada formalnoga kreditnog registra valja djelomično tražiti i u strukturi vlasništva budućeg hrvatskog kreditnog registra.

Sve u svemu, s obzirom na to da su privatni kreditni registri mnogo efikasniji u snižavanju kamatnih stopa i povećanju kreditne aktivnosti, svakako bi bilo poželjno da budući kreditni registar u Hrvatskoj ostane u privatnom vlasništvu. Međutim, kreditni registar u vlasništvu Hrvatske udruge banaka neuobičajeno je, a može biti i problematično rješenje.

To pak ne bi trebalo obeshrabriti poduzetnike koji bi se željeli baviti tim poslom jer u svijetu često na tržištu uspješno djeluje i nekoliko kreditnih registara koji se tada diferenciraju nuđenjem različitih vrsta izvješća o korisnicima kredita.

Posebno je pitanje zaštita privatnosti korisnika kredita koja je često ugrožena pri razmjeni informacija o kreditima. Zbog zakona o zaštiti podataka neke zemlje poput Francuske imaju samo javni kreditni registar koji razmjenjuje negativne informacije u kreditnom registru jer im zakonska regulativa zabranjuje razmjenu većine podataka o kreditima i korisnicima kredita.

Među ekonomskom strukom uvriježeno je mišljenje da treba omogućiti razmjenu i negativnih i pozitivnih informacija preko kreditnih registara, ali tako da se način korištenja informacija u kreditnim registrima striktno regulira kako bi se zajamčilo pravo na privatnost korisnika kreditnih proizvoda.

Na kraju valja naglasiti da uvođenje kreditnih registara nije samo potreba nastala zbog harmonizacije hrvatskog zakonodavstva s onim Europske unije nego je to pitanje slijeđenja primjera bankovne prakse onih zemalja kojima Hrvatska pokušava težiti.

S obzirom na to da samo kreditni registri koji razmjenjuju i crne liste i pozitivne informacije dokazano utječu na snižavanje kamatnih stopa, povećanje obujma odobrenih kredita i smanjivanje broja rizičnih kredita, treba zaključiti da crne liste u Hrvatskoj jesu potrebne, ali nisu dovoljne da bismo mogli osjetiti pozitivne učinke razmjene informacija među bankama kad sljedeći put predamo zahtjev za podizanje kredita.

Hrvatskoj treba kreditni registar koji će voditi i crnu listu i razmjenjivati pozitivne informacije o korisnicima kredita. Hrvatskoj, međutim, ne trebaju neuredno ažurirane crne liste koje u javnosti stvaraju negativnu percepciju o toj vrsti poslovne aktivnosti i odvlače pozornost od onoga što je zapravo bitno, a to su razlozi zašto je Hrvatska jedina zemlja u ovom dijelu Europe koja nema učinkovit kreditni registar.