Tržište energije pokazuje se velikom iluzijom

Mogućnost da ponuda odgovara potražnji može se sažeti na nerješivo pitanje kako u sve nesigurnijem i nestabilnijem međunarodnom kontekstu osigurati razvoj golemih investicija koje se smatra obveznima za dugotrajno jamčenje ravnoteže tržišta, i to na ekološki održive načine

Piše: Alfredo Visković

Od početka novoga tisućljeća energija se vratila na scenu i u središte svjetskog interesa na gospodarskom, političkom i ekološkom planu. Na gospodarskom planu: zbog snažnog i, još jedanput, neočekivanog porasta cijene nafte na više od 120 dolara po barelu, što, realno govoreći, odgovara povijesnom maksimumu dosegnutom na vrhuncu druge naftne krize početkom osamdesetih godina, uz vjerojatnost da takva ostane ili, pak, naraste. Na njezin rast utječe smanjenje nejednakosti svjetskog Sjevera i Juga, posljedični izvanredni porast potrebe za energijom, nemogućnost ponude da odgovori na primjereni način u međunarodnom kontekstu sve veće političke napetosti. Time je određeno cjelokupno svjetsko gospodarstvo, u kojemu energija doprinosi 10-ak posto pri formiranju dohotka.

Gotovo svaka zemlja uvozi ili izvozi energiju, tako da ona čini više od 15 posto međunarodne trgovine. Zbog pogonskoga remena globalizacije bogata su i siromašna, potrošačka i proizvođačka, uvoznička i izvoznička gospodarstva sve ovisnija jedna o drugima i sve podložnija svakom vanjskom šoku u odnosu na ono što se primjećivalo za prošlih naftnih kriza - od 1973. do 1974. ili od 1978. do 1979. Svaki porast cijene nafte od 10 dolara za barel rezultira izravnim godišnjim troškom većim od 300 milijardi dolara za svjetsko gospodarstvo, čemu treba pribrojiti neizravni trošak od 200-tinjak milijardi zbog efekta prijenosa na druge energetske izvore, plin i struju. Između 1999. i 2007. srednja se cijena nafte povisila 50 dolara uz ukupni godišnji trošak od oko 2.500 milijardi dolara.

Drugi je plan nove krize politički: zaoštravanje političke napetosti, velika koncentracija proizvođača, njihova velika tržišna moć, povećanje inozemne ovisnosti, nestabilnost tržišta i cijena ponovno su na dnevni red vlada i međunarodnih organizacija uveli energetsku sigurnost, kako na strani ponude (za zemlje potrošače) tako i na strani potražnje (za zemlje proizvođače). Kao što je bio slučaj veći dio prošloga stoljeća, postala je pitanje većine vladinih ureda koje se direktno odnosi na obranu i nacionalnu suverenost, ono koje je tijekom vremena postalo mnogo složenije za rješavanje zbog svoje višedimenzionalnosti i mogućnosti prelaska na različite energetske izvore.

Treći, ali ne i najmanje važan, plan krize jest ekološki, prouzročen porastom potražnje za energijom i rizik da će klimatske promjene od kojih strahujemo, prouzročene emisijom stakleničkih plinova, nepovratno narušiti 'zdravstveno stanje' planeta i dobrobit budućih naraštaja. Izvanredni je slučaj ekološka katastrofa koju na svjetskoj razini prouzrokuje kinesko gospodarsko i koja, prema riječima samih vlasti, riskira da ga uništi. Odatle hitnost, koju podupire većina bogatih zemalja, za mjerama opreza koje bi, jedanput zauvijek, smanjile potrošnju energije reducirajući ujedno upotrebu fosilnih izvora, najodgovornijih za emisiju ugljičnog dioksida.
Politika, ekonomija i ekologija upozoravaju na energetske izazove s kojima se cijeli svijet mora suočiti i koji su tijekom vremena postali sve složeniji, tako da su dio više fenomena kojima odgovara isto toliko neriješenih kontradikcija.

Na prvome je mjestu njihova višedimenzionalnost: primjerice, ponude koje bi mogle povećati kompetitivnost i sigurnost, 'in primis' većim pribjegavanjem nuklearnoj energiji i ugljenu, smatraju se, s pravom ili ne, neprijateljima okoliša, a one koje se smatra vrijednima u tom smislu - obnovljivi izvori i energetska ušteda - čine se posve nesigurnima, i, u svakom slučaju, neprimjerenima da daju odgovor u kontekstu kompetitivnosti i sigurnosti.
Na drugom je mjestu veća različitost interesa i ciljeva u sve više subjekata u međudjelovanju na međunarodnim tržištima zbog pojave novih zemalja uvoznika/izvoznika, kao i novih tvrtki privučenih mogućnostima ulaska na tržišta, prije zatvorenih za konkurenciju. Do prije dvadesetak godina svijet energije svodio se na zapadni svijet. Na njegove interese bila je usmjerena javna politika, djelovanje međunarodnih organizama, strategije velikih tvrtki. Danas više nije tako: svijet energije gleda i sve se više orijentira na Istok.

Treći razlog koji usložnjava svladavanje energetskih izazova proizlazi iz njihove globalne i nadnacionalne dimenzije. To se shvaća na temelju malo slučajeva. Primjerice, kvar u teksaškoj rafineriji koji se nije otklonilo u nekoliko dana prouzrokuje porast cijena goriva za zapadnoeuropske vozače. Posljedica te globalizacije jest dvostruka. S jedne strane povećava se međuovisnost odluka (ili njihova nedostatka) jednih i drugih. Unilateralne strategije, poput onih koje osmišljava Europska unija na ekološkom planu, mogu smiriti savjest, ali ništa ne rješavaju, a stvaraju i prevelike troškove u odnosu na nedovoljnu korist. S druge je strane nacionalna ili regionalna politika, koja nije znala nadoknaditi koherentnu politiku i sredstva sasvim nadnacionalnog karaktera, apsolutno neučinkovita. Međuovisnost bi zahtijevala suradnju, a ne suprotstavljanje, težu za ostvarenje ali efikasniju za zadovoljenje različitih interesa u igri.
Ideja da pri rješavanju bilo kojeg tipa problema mogu pomoći tržišta otkriva se kao čista iluzija. Ma što da se o tome govorilo, otkrivaju se ne manje nesposobnima od javne politike za davanje koherentnih odgovora tisućama kontradikcija koje su tijekom vremena ojačale u svijetu energije i koje će, ako se odlučno ne promijeni smjer, u budućnosti biti sve veće.

Mogućnost da ponuda odgovara potražnji može se sažeti na nerješivo pitanje kako u sve nesigurnijem i nestabilnijem međunarodnom kontekstu osigurati razvoj golemih investicija koje se drže obveznima za dugotrajno jamčenje ravnoteže tržišta na ekološki održive načine. O rješenjima koje politika mora ponuditi u kontekstu slobodnih tržišta ovisi budućnost svjetskoga gospodarstva i međunarodna politička ravnoteža, ekološka održivost planeta, poboljšanje životnih uvjeta velikog dijela svjetskog stanovništva. Mir i stabilnost, posebice u područjima bogatim naftom i plinom, nužna su pretpostavka, ali još ih se ne može naslutiti.

Dakle, javna je politika - sedam godina od početka nove krize - slaba, inertna, neučinkovita, a logika i mehanizmi tržišta, u skladu s načinom na koji su zamišljeni i regulirani, nisu to mogli adekvatno nadoknaditi. Vrijedi se upitati treba li i koliko radikalna promjena u vanjskim okolnostima koje su ih izazvale i popratile zahtijevati koherentnu reviziju u politici reguliranja i tržišnom dizajnu. Cilj maksimalizacije potencijalne ponude, minimalizacije troškova i redukcije cijena mora zamijeniti cilj ponovnog uspostavljanja investicijskog ciklusa, nametnutog porastom potražnje, nedostatkom viška kapaciteta, ekološkom kritičnošću i zahtjevima za sigurnošću. U kontekstu tržišta i privatnom kontekstu koji konotira veći dio energetskih struktura uloga javne politike morala bi obuhvaćati stvaranje najpovoljnijih uvjeta u smislu reguliranja i tržišnog dizajna za ostvarenje, uz potrebni predujam, mnogo investicija potrebnih za osiguravanje harmoničnog razvoja proizvodne opreme svih energetskih struktura, za dopunu i modernizaciju mrežnih infrastruktura, električnih i plinskih, za češću međunarodnu razmjenu prema stvaranju sve integriranijih i većih tržišta.