Turističko zemljište: Novi zakon potpuno je zanemario stečena prava

Prema sada već bivšem čl. 47. Zakona o privatizaciji, nekretnine koje su bile dio tehnološke cjeline, a nisu unesene u društveni kapital ne pripadaju državi, nego tvrtki u procesu pretvorbe.

Poznato je da uz svaki prijedlog zakona koji se uputi u saborsku proceduru obavezno stoji i stavka o troškovima koje će prouzročiti njegovo donošenje i primjena (naravno, ako se usvoji). Međutim, još nikad nitko nije izračunao (barem ne službeno i tako da to svima bude dostupno) kolika se sredstva gube ako se neki propis ne donese ili se donese prerano ili prekasno u odnosu na ono idealno vrijeme. Nikad nitko u našoj državi nije pozvan na odgovornost zato što je svojom bilo pasivnošću bilo aktivnošću doveo do nedonošenja nekog propisa.  Kada bi se u najširim krugovima provela anketa o najlošijem hrvatskom zakonu, sigurno je da bi u najužoj konkurenciji za tu neslavnu poziciju bili pretvorbeni propisi, dakle, ponajprije Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991. i posljedično Zakon o privatizaciji iz 1996. godine.

Sada već bivši čl. 47. Zakona o privatizaciji (nedavno stavljen izvan snage) vjerojatno je zakonski članak koji je prouzročio najveće kontroverze i sukobe ne samo među zainteresiranima nego i u stručnim krugovima. Redale su se inicijative, nudila različita rješenja, a u međuvremenu su se punih 20 godina milijuni četvornih metara najkvalitetnijeg zemljišta, najčešće na elitnim pozicijama uz obalu, ostavljali na korištenje bez ikakve naplate. Riječ je o stotinama  milijuna eura izmakle dobiti, ali, nažalost, šteta je praktično nepopravljiva. Najveći dio tih iznosa pao je u zastaru i nema mogućnosti nikakve prisilne naplate od korisnika, osim ako se pođe od toga da nitko neće istaći prigovor zastare, što, realno gledajući, spada među bajke.
Više u novom broju Lidera piše dr. sc. Hrvoje Kačer.