U Dublin po novu razvojnu filozofiju

Ako prihvatimo da su metode upravljanja promjenama glavna razlika između ekonomskih sustava, Hrvatska može mnogo naučiti i primijeniti od irskih iskustava

Piše: dr. Žarko Primorac

Najvažniji izazov za našu ekonomiju, nakon početka pregovora s EU, je poboljšanje konkurentnosti. Zanimljivo je pitanje može li Hrvatska, u tom kontekstu, slijediti nečija iskustva? Izgleda nam da su, osim finskih i slovenskih, irska iskustva najzanimljivija. Ta je zemlja naprosto izrazito uspješan primjer integriranja u EU.

Da bismo došli do nekog odgovora na spomenuto pitanje, ukratko ćemo usporediti dvije ekonomije. Osim evidentnog napretka, dinamika hrvatske ekonomije je slabašna. Tek je nedavno BDP nadmašio onaj iz 1990. godine, a industrijska proizvodnja je još na razini približnih 78 posto predratne. U turizmu još nismo dostignuli predratne veličine. Ukupni ekonomski pokazatelji prilično su kontroverzni.

Pozitivno je što ostvarujemo relativno solidan rast BDP-a - oko 4 posto godišnje, uz nisku inflaciju, od 2 do 3 posto godišnje. Usput, konkurentske tranzicijske zemlje ostvaruju značajno više stope rasta. Pozitivna je karakteristika i stabilan devizni tečaj, unatoč brojnim kontroverzama koje takva tečajna politika proizvodi.

Spore strukturne reforme

U poslovnom okruženju događaju se stanovite, iako vrlo spore, strukturne reforme. Uvedena je 'penzijska' reforma, nastoji se reformirati sudstvo, unaprijeđeno je upravljanje zemljišnim knjigama, pojavilo se nekoliko programa za unapređenje obrazovnog sustava.

Pozitivne su i relativno visoke inozemne investicije, iako je njihova struktura, sa stajališta razvoja, dosta nepovoljna, jer su, uglavnom,  usmjerene u portfeljna ulaganja u monopolske sektore, trgovinu i bankarstvo. Financijski sistem, posebno bankarstvo, predstavlja uspješniji dio tranzicijskih reformi. Posebno uspješnom može se označiti obnova infrastruktuture. Sagrađeno je dosta autoputova, imamo naprednu fiksnu telefoniju i relativno visoku penetraciju mobilne.

Nasuprot spomenutim povoljnim obilježjima, naša ekonomija ima dosta, možda čak i više, onih sa suprotnim predznakom. Ponajprije, treba spomenuti visok deficit tekućeg računa, koji nas prati od 1993. godine. Taj je deficit, u posljednjim godinama, od 6 do 7 posto BDP-a, a rezultat je vrlo visokog trgovinskog manjka.

Deficit tekuće bilance i deficit budžeta, koji se kreće od 4 do 5 posto BDP-a, ubrzavaju rast inozemnog duga koji je dosegnuo zabrinjavajućih 83 posto BDP-a. Privredna struktura osiromašena je i poremećena. Uvoz je dominantna privredna aktivnost, udjel industrije u BDP-u je negdje oko 24 posto, trgovinski deficit je posljednjih 13 godina progutao oko 50 milijardi dolara, nezaposlenost se zadržava između 17 i 18 posto.

Istodobno, društvena je potrošnja predimenzionirana. Država troši više nego što stvara, stanovništvo se ubrzano zadužuje, uglavnom za neproduktivne namjene, banke koriste razlike u kamatnoj margini i unose sve više novca iz inozemstva, malo se ulaže u razvojni i istraživački  rad, izostaje industrijska modernizacija.

Iz spomenutog vidljive su neke slabe i neke jake strane naše ekonomije. Od slabih, najizrazitija je visoka izloženost na osnovi inozemne zaduženosti. Nije samo riječ o visini inozemnog duga nego o tendenciji njegova rasta. Inozemni dug može postati opasnost ako, iz bilo kojih razloga (rast kamata, pad našeg rejtinga, rast cijene nafte, terorizam), porastu troškovi zaduživanja u inozemstvu, ili ako padnemo u 'default'.

Osjetljivost najsnažnijeg aduta

Turizam je naš najsnažniji adut. Međutim, taj je sektor i najosjetljiviji na nepredvidljive događaje, a oni su sve češći: terorizam, povećanje cijene nafte, epidemije. Među jakim stranama (prednostima) naše pozicije spomenuli bismo da je Hrvatska veoma zanimljiva za inozemna ulaganja, posebno za razvoj naprednih tehnologija i vrhunskih usluga. U prednosti treba ubrojiti i obrazovanu i još ne preskupu radnu snagu i druge uvjete koji zemlju čine ugodnom za život. Svemu treba dodati početak pregovora s EU koji stvaraju pozitivnu dugoročnu perspektivu.

U ovom se sklopu ne može zanemariti pitanje dugoročne nacionalne strategije. Za razliku od uspjelih zemalja, među njima i Irske, Hrvatska nikad nije imala razvojnu strategiju. Jedino što bi se tako moglo nazvati bio je Stabilizacijski program iz 1993. godine. I taj je Program dao u rezultate samo u aspektu unutarnje stabilizacije. Poslije toga, jedna je vlada zaključila da joj ne treba ekonomska strategija, druga je počela raditi na njoj i proizvela tisuće beskorisnih stranica, treća opet krenula ispočetka. Usput, nemamo osjećaj da i aktualna Vlada osjeća da joj takvo nešto treba.

Usporedbe radi, valjalo bi se ukratko upoznati s irskom ekonomijom. Irska i Hrvatska su veoma različite zemlje. Možda su najsličnije s obzirom na dimenzije i broj stanovnika. Hrvatska ima nešto oko 4,4 milijuna, a Irska nešto manje od 4 milijuna. U svemu ostalome dvije su zemlje bitno različite, a posebno s obzirom na ekonomsku strukturu i razinu razvijenosti. Irska ostvaruje oko 136 milijuna eura BDP-a, dok je hrvatski BDP oko 27,5 milijuna. Svaki Irac stvori godišnje oko 38,4 tisuća eura, a prosječni Hrvat oko 6,2 tisuća Eura.

Irski robni izvoz prelazi 90 milijardi eura, a hrvatski je oko 6,7 milijardi godišnje. U irskom robnom izvozu dominiraju industrijski proizvodi visoke tehnološke vrijednosti (oko 82 posto), a u hrvatskome niskodohodovna roba kao što su: naftni derivati, kemijska gnojiva, koža, obuća, brodovi na kojima se ostvaruju visoki gubici. Irska ostvaruje visok suficit u robnoj razmjeni, Hrvatska najviši deficit u tranzicijskom krugu zemalja. Irska industrija sudjeluje s 46 posto u BDP-u, a hrvatska s oko 24 posto. Irsku industriju čine moderne, tehnološki napredne industrije, a hrvatsku, uglavnom, tradicionalne, stare i niskodohodovne proizvodnje.

Najveća je razlika između naših zemalja u kvaliteti ekonomskog sustava: strukturi, modernosti, konkurentnosti, a posebno u metodama upravljanja promjenama. Irska je najglobaliziranija, najbrže rastuća i najbolja ekonomija u OECD-u s obzirom na otvaranje radnih mjesta. Od 1993. godine broj zaposlenih porastao je za 375.000 radnih mjesta, dok ih je Hrvatska, gotovo u istom razdoblju, izgubila gotovo 400.000.

Planiranje i vođenje razvoja

Irska svoj razvoj temelji na nekoliko bitnih karakteristika: pozitivnom političkom okruženju, obučenoj i fleksibilnoj  radnoj snazi, naprednom obrazovanju koje se zasniva na kreativnosti i pragmatizmu (oko milijun ljudi uključeno je u permantni proces obrazovanja), zatim na socijalnom konsenzusu, odnosno velikoj podršci svih društvenih slojeva strategiji ekonomskog razvoja.

Irska je zemlja koja privlači inozemna ulaganja niskim porezima i drugim pogodnostima. Njezina stopa korporativnih poreza među najnižima je u svijetu - svega 12,5 posto. Zahvaljujući tome i drugim pogodnostima, oko 1.050 vodećih svjetskih kompanija razvilo je u Irskoj moderne istraživačke centre ili pogone modernih proizvodnji i tehnologija.

Nadalje, Irska je zemlja koja svoj razvoj promišljeno planira i vodi. Upravljanje promjenama ostvaruje se putem šestogodišnjih planova koji nisu orijentacijskog karaktera. Već se sada znaju proporcije plana za razdoblje od 2006. do 2013. godine. Plan, među ostalim, predviđa ulaganje 52 milijarde eura u industriju, zaštitu okoliša, infrastrukturu, dječju zaštitu, zdravlje, obrazovanje, istraživanje i razvoj te razvoj ljudskih potencijala.

Nasuprot irskim iskustvima, Hrvatska je zemlja čija je ekonomija prošla traume tranzicijskog i privatizacijskog preustroja i izgubila svoju industrijsku fizionomiju. Hrvatska ekonomija posluje u relativno nestabilnom političkom okružju, nisko je uključena u međunarodnu podjelu rada i izrazito je nekonkurentna.

Nadalje, Hrvatska nije završila strukturne reforme, ima slabo sudstvo i neefikasnu državnu administraciju, nepoticajan porezni sustav, visoku potrošnju i izraženu korupciju. Očevidno, riječ je o dvjema vrlo različitim ekonomskim strukturama. Zato se opravdano postavlja pitanje: mogu li nam irska iskustva biti korisna da bismo poboljšali vlastitu ekonomsku poziciju?

Neusporedive ekonomske veličine

Paušalan odgovor upućuje da Hrvatska može malo, statično gledano, koristiti irska iskustva. Naprosto, riječ je o neusporedivim ekonomskim veličinama. To potvrđuje i niska ekonomska razmjena između naših zemalja: oko 125 milijuna dolara godišnje (irski izvoz – 97, a hrvatski 27 milijuna dolara).

Međutim, ako prihvatimo da su metode upravljanja promjenama glavna razlika među ekonomskim sustavima, Hrvatska može mnogo naučiti i primijeniti od irskih iskustava. Kao što je već rečeno, Irska svjesno upravlja svojim ekonomskim procesima. Za to ima izgrađene mehanizme i institucije: srednjoročne planove, razvijenu mrežu državnih agencija, efikasnu državnu administraciju i socijalne ugovore. Nasuprot njoj Hrvatska nema dovoljno vizije, nikakve strategije a, što je najgore, niti svijest da joj takvo što treba.

U sklopu državnih agencija, spomenimo samo IDA-u (Irish Development Agency) koja superiorno upravlja irskim razvojem, ulaganjima i izvozom. Koliko smo tu različiti neka opet posluži primjer naše Agencije za izvoz i poticanje ulaganja: jedna vlada je osnuje i organizira, druga je ukine pa je, potkraj mandata, iznova osnuje, ali joj neda ni budžet ni kadrove, dok treća nastavi u istom smjeru. Drugim riječima, najveća razlika među ekonomskim sustavima je koncept i provođenje razvojne politike, točnije, razvojna filozofija.

Hrvatska je počela pregovore za uključivanje u Europsku uniju. Njoj sada, više nego ikada, treba nova razvojna filozofija. E tu može ‘kupiti’ mnogo od Irske. Ni sama Irska nije u prvim godinama svoga članstva u Uniji briljirala. Trebalo joj je dosta godina da usvoji moderni razvojni koncept. Ali kad je promijenila razvojnu filozofiju, usvojila moderne strategije i uporno ih primjenjivala, sistem je ‘proradio’.

Hrvatska mora hitno modernizirati pristup razvoju i osloniti se na kvalitete koji će donijeti dugoročne rezultate. Mora postići socijalni  konsenzus, suglasnost svih političkih činitelja da će realizirati osnove dugoročne razvojne strategije: obrazovanje, razvojni rad, reindustrijalizaciju, inozemna ulaganja, konkurentnost i izvoz, i to bez obzira koja stranka bila na vlasti.

Jednostavno, moramo biti spremniji za konkurentski šok koji nas očekuje. A da bismo to bili zemlja mora upravljati svojim ekonomskim razvojem. Iskustvo Irske, i drugih zemalja, dobrodošlo je, ali napori da nešto od toga i primijenimo ostaju samo na nama!