U ekonomskoj krizi nema dovoljno novca za sve klijente vlasti

Kriza je i prilika: društvo ponovno postaje osjetljivo na socijalnu nejednakost i nepravdu, pa je država prisiljena uspostaviti mehanizme koji će ublažiti socijalne tenzije

razgovarala Bojana Božanić

Na noge su stali studenti i glazbenici, a sindikati javnih službi najavljuju štrajk 12. svibnja. Situacija se zahuktava, proračun je pretanak za 'darove' biračima, a iz mnogih se izvora najavljuje vruća jesen štrajkova. O situaciji u zemlji, lokalnim izborima i jesenskim scenarijima razgovarali smo s jednim od vodećih hrvatskih politologa Nenadom Zakošekom, koji na Fakultetu političkih znanosti predaje Teorije društvenog razvoja. Primio nas je u prostorijama Zaklade ‘Friedrich Ebert’, gdje je znanstveni savjetnik, i iznio nam svoje mišljenje o biznisu u politici i politici u biznisu.

• Izgledalo je kao da država ima odgovore na krizu i da neće biti socijalnih nemira, a onda su se pojavile napukline. Je li pred nama razdoblje štrajkova i socijalnog bunta?
- Teško je predvidjeti protestne akcije većih razmjera jer nema velikih organiziranih socijalnih skupina. Sindikalna je scena razjedinjena, civilno društvo fragmentirano, mnoge su skupine zaokupljene svojim uskim interesima i pribavljanjem novca iz državnog proračuna. Mladi su naizgled nepolitični i nezainteresirani. Pozitivno sam iznenađen studentskim prosvjedom i uspjehom studentskog ad hoc organiziranja. Nešto slično doživjeli smo s gimnazijalcima. Očito postoji veliki potencijal socijalnog nezadovoljstva. Pojavljuju se novi oblici organizacije koji to nezadovoljstvo mogu artikulirati.

• Studenti prosvjeduju, a oporba šuti...
- Studentski prosvjednici s pravom će odbiti bilo kakav pokušaj patronizacije, osobito bude li to pokušala neka politička stranka. Stoga je razborito da nijedna stranka ne pokuša to instrumentalizirati. Studentski prosvjed izraz je težnje bar dijela studenata da artikuliraju svoje stajalište o problemima koji ih tište, a to je katastrofalno stanje obrazovne politike. Rezultat je to dugogodišnjeg zanemarivanja obrazovanja, ali osobito i načina na koji se taj resor vodi u Sanaderovoj Vladi. Djelovanje ministra Primorca prava je elementarna nepogoda. On nema nikakvu sposobnost planiranja, lobiranja u Vladi za potrebe sveučilišta i školstva ni mobilizacije akademskih i obrazovnih potencijala. Zaokupljen je jedino svojim imidžom u javnosti. Bilo bi dobro ako bi studentski prosvjedi konačno potaknuli raspravu o tome kakvo visoko školstvo trebamo, tko treba imati pravo na besplatno školovanje i kako to financirati. U toj raspravi i SDP treba prezentirati rješenja i nastojati pokazati da ima bolje odgovore od onoga što nudi vladajuća koalicija. Na žalost, još ne vidim takav SDP-ov odgovor.

• Hoće li socijalni bunt prouzročiti političku krizu?

- Zasad nema naznaka akutne političke krize. Vladajuća je koalicija čvrsta, a lokalni će izbori zapečatiti ovisnost HSS-a i HSLS-a o HDZ-u. Ne dogodi li se veliki neuspjeh HDZ-a i njegovih satelita na tim izborima, vladajuća većina u Saboru neće biti upitna. Naravno, pitanje je kako će se Vlada nositi s manifestacijama socijalnog bunta. No premijer Sanader sposoban je za nagle zaokrete i ublažavanje napetosti kooptiranjem kritičara u strukture vlasti ili bar prividno prihvaćanjem njihovih ideja.

• Koliki su izgledi da nužnost ponovnog rebalansa proračuna uzdrma koaliciju?
- Vrlo mali. HSS i HSLS de facto su postali taoci HDZ-a, njihov je potencijal iznude ustupaka u proračunu u korist vlastitih birača manji nego kad je Vlada formirana. Mnogo je veća prijetnja da Vlada izgubi sposobnost upravljanja deficitom i da budemo prisiljeni prihvatiti pomoć MMF-a, no time i njegovu prisilnu upravu.

• Koliko su jaki sindikati?
- U Hrvatskoj je još relativno velik postotak zaposlenih učlanjen u sindikate, otprilike trećina. U SAD-u je to samo 15-ak posto. Unatoč tomu sindikati su slabi zbog razjedinjenosti, nesposobnosti sindikalnih čelnika i pasivnosti članstva. No socijalno je nezadovoljstvo očito veliko, pa se i u današnjim uvjetima mogu dogoditi štrajkovi i druge protestne akcije zaposlenih.

• Kako ekonomska kriza može utjecati na lokalne izbore?
- Na odluku birača djelomice će utjecati i njihova percepcija Vladina ponašanja u odnosu na krizu. Riječ je o procjeni općenite političke kompetentnosti vladajuće koalicije da se nosi s njome. Naravno, na odluku će utjecati i drugi čimbenici, npr. nezadovoljstvo arogancijom i korumpiranošću lokalnih vlasti, privlačnost i uvjerljivost čelnih kandidata itd.

• Građani su osjetljivi na korupciju, ali ne čini se da zbog toga stranke gube izbore.
- Biračka je odluka u pravilu rezultat kompleksne računice koju ima svaki birač. Snažne ideološke silnice vežu velik dio birača ponajprije uz HDZ i SDP kao stranke koje predstavljaju povijesne opcije desnice i ljevice. Zatim su tu interesi, procjena koliko nam osobno koristi ili šteti vladavina neke političke opcije. Na kraju i percepcija korumpiranosti i nekompetentnosti pojedinih stranaka i kandidata. Zato je teško predvidjeti rezultat izbora. Ipak, ako, primjerice, u Zagrebu Bandić izgubi izbore, bit će to dokaz da većina građana ne želi model nepotističke i korumpirane politike usprkos darovima koje dobiva od gradske uprave.

• Mislite li da će ekonomska kriza prouzročiti veće raslojavanje društva?
- Ne, porast socijalnih nejednakosti rezultat je promjena socijalne strukture hrvatskog društva u posljednjih 20 godina. Jedan je segment srednjeg sloja osiromašio - oni koji su ostali u javnim službama i intelektualnim zanimanjima, a nisu imali prilike okoristiti se privatizacijom, korupcijom ili političkim povlasticama. Njihovi su realni dohoci drastično smanjeni. Istodobno su se pojavili novi srednji slojevi, ljudi zaposleni u financijskoj industriji, poduzetništvu. Privatizacija, rat, transformacija države i društva rezultirali su potpunom izmjenom socijalne strukture. Politika se prilagodila toj novoj strukturi, našla je načina da i gubitnike privuče klijentelističkim metodama. Razne gubitničke skupine, poput prognanika i ratnih stradalnika, umirovljenika i branitelja, postale su ovisne o darovima stranke na vlasti.

• Ali, što sad u krizi?
- Kriza dovodi u pitanje upravo te mehanizme: nema dovoljno sredstava za sve klijente vlasti. Zato se u krizi zaoštravaju redistributivni interesni sukobi, nema više sredstava iz proračuna ili uz pomoć zaduživanja koja su dosad anestezirala gubitničke skupine. To je i prilika koju donosi kriza: društvo ponovno postaje osjetljivo na socijalnu nejednakost i nepravdu, pa je država prisiljena uspostaviti mehanizme koji će ublažiti socijalne tenzije.

• Spominje se novi ekonomski poredak, postavlja se pitanje može li kapitalizam preživjeti. Kako će izgledati novi kapitalizam?
- Ne možemo to znati. Društveni znanstvenici i političari vode rasprave o tome kako prevladati krizu i učiniti kapitalizam ekonomski, ali i socijalno i ekološki, održivim. Unatoč očekivanjima da će kriza neoliberalizma pružiti priliku socijaldemokraciji, ona zasad nema pravih odgovora. U mnogim je europskim zemljama socijaldemokracija u lošem stanju. U Njemačkoj, primjerice, nikad nije bila na nižim granama. Slična je situacija i u Francuskoj, i donekle Engleskoj.

• Zašto?
- Blairov i Brownov koncept novog laburizma računao je na rastuću ekonomiju, a suočeni smo s najvećom ekonomskom krizom od 1930-ih. No, treba razočarati revolucionare i reći da unatoč krizi nema revolucionarne situacije niti se kompleksni problemi globalnog kapitalizma mogu riješiti radikalnim metodama. Kapitalizam će pronaći nove mehanizme, koji će uključivati, nove oblike regulacije financijskih tržišta. No, problem je što država danas više nema potreban regulativni kapacitet, pa ni u najvećim i najrazvijenijim društvima nije dorasla izazovima.

• Može li se za tu situaciju optužiti ubrzani ekonomski razvoj?
- Da,  jednim je dijelom globalizacija izmaknula velik dio ekonomskih i društvenih procesa iz ruku nacionalnih država, a za nadnacionalnu razinu nemamo prave mehanizme. Iskustvo s Protokolom iz Kyota pokazuje da je teško uspostaviti globalne regulativne mehanizme. Sličan deficit pokazao je nedavni susret G20, koji je odgovore za krizu pokušao pronaći na međunarodnoj razini. Stari su ideološki modeli istrošeni. Trebamo nešto novo, a to nije na obzoru. Krilatica je povratak kejnezijanizmu, ali to znači velike proračunske deficite da bi država potpomogla konjunkturu potrošnjom. Takvu politiku mogu voditi samo relativno zdrave ekonomije, a ni to nije dovoljno.

• Kakva je razlika između europskog i američkog modela kapitalizma i gdje smo tu mi?
- Odavno se govori o različitim varijantama i modelima kapitalizma. Nedvojbeno je da su Hrvatskoj bliži europski modeli, primjerice srednjoeuropski. U hrvatskoj politici nedostaju sadržajne rasprave. Uglavnom se donose ad hoc odluke. Nije riječ o tome da nekakvo državno tijelo prihvati strategiju na papiru jer to će, vjerojatno, biti birokratska glupost. Razvojna politika trebala bi biti rezultat žestokih društvenih sučeljavanja i rasprava, u čemu bi trebali sudjelovati svi važni društveni interesi i intelektualni potencijali.

• Tko bi trebao okupiti ljude i inicirati raspravu?
- Tu politika ima glavnu odgovornost. Država je glavni mehanizam kojim se društvo refleksivno odnosi prema sebi. Tržište to ne može biti. Budući da znamo kako nam je uprava nekompetenetna, političko vodstvo trebalo bi se otvoriti prema društvu i stvoriti uvjete za raspravu. Naravno, to bi bilo suprotno dominantnom klijentelističkom i partitokratskom modelu politike, u kojem je država sredstvo zadovoljavanja interesa vlastite političke klijentele.