U Hrvatskoj nije lako sastaviti ugovor i biti siguran da nije protivan nekom od zakona

Zakonodavac je predvidio da se ugovor može proglasiti ništetnim i zbog moralnih razloga, a pritom nigdje nema zakonske definicije što je moralno, a što nije

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Poduzetniku F. P. učinilo se da pokretanje posla protječe u više nego dobrom ritmu, čak bolje nego se nadao. Uspio je dići kredit i kupiti poslovni prostor, nabaviti opremu i robu i zaposliti kvalitetne radnike. Posao je krenuo, a onda je stigla obavijest koja je srušila sve njegove nade i dobru poslovnu budućnost. Obavijest o tužbi kojom se traži poništenje ugovora o kupnji prostora, s vrlo izglednom mogućnosšću da se to i dogodi. Je li to moguće? Prema zakonu - jest. Riječ je, naime, o slučajevima pobojnosti i ništetnosti ugovora koji su uređenu u čl. 322.-355. Zakona o obaveznim odnosima pod zajedničkim nazivom nevaljani ugovori. Riječ je o ugovorima koji su ugovorne stranke sklopile i pri sklapanju se činilo da je sve u redu. Ali ipak nije tako, jer je pri sklapanja ugovora postojao neki problem, neka teškoća, nešto što zakon određuje kao razlog ili uzrok bilo pobojnosti il ništetnosti.

Što je probojno a što ništetno

Prema definiciji ništetni su oni ugovori koji ne proizvode pravne učinke koje bi imali da nisu ništetni.
Pobojni su oni ugovori koji proizvode pravne učinke kao da je sve u redu, ali, ako u zakonskom roku budu poništeni, smatra se da tih učinaka nije ni bilo. Očito je zakonodavac, štiteći državu i pravni poredak, daleko više zainteresiran za ništetne ugovore kod kojih se ne dopušta da aktivnost ugovornih strana odlučuje o tome je li ugovor u redu ili nije, dok je kod pobojnih manje zainteresiran i praktično je sve prepustio ugovornim stranama - ako tako žele, propustit će rokove i ugovor će postati valjan.

Ništetni su ugovori prije svega oni koji su protivni Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, što je dosta široka formulacija pod koju se, posebno u dijelu o moralu, mnogo toga može podvesti. Zato je dosta široka i odredba prema kojoj nema ništetnosti ako cilj propisa upućuje na neku drugi posljedicu, što uvijek može biti i nikad ne mora biti, a zakon ne daje nikakve posebne smjernice. Slučajevi pobojnosti zakonski su definirani kao ugovori koje je sklopila strana koja nema punu poslovnu sposobnost, koja je kod sklapanja imala manu volje (prijetnja i sila, zabluda, prijevara), ali uvijek postoji mogućnost da se nekom posebnom odredbom propiše i neki dodatni slučaj pobojnosti. Ključno je ili jedino važno kako se zaštititi od takvih lako mogućih i relativno čestih problema do kojih može doći i bez ičije zle namjere, ali isto tako i s njom. Pritom uvijek treba voditi računa da preveliko inzistiranje na beskonačnim provjerama može upropastiti posao, ali i to da su toga svjesni i raznorazni prevaranti koji na to i računaju.

Česte promjene sudske prakse

Iako izgleda kako je lako provjeriti da ugovor nije protivan Ustavu ili prisilnim propisima, to je jako daleko od istine. U državi koja svakodnevno producira gomilu propisa, u kojoj se sudska praksa često mijenja, ni najbolji pravni stručnjak nije potpuno jamstvo. Treba se samo sjetiti nevjerojatnih pravnih akrobacija u vezi s izračunom zateznih kamata, koje su konačno završile vjerodostojnim tumačenjem Hrvatskog sabora što nije baš pomoglo mnogima koji su od različitih sudova do tada doživjeli različita tumačenja, s razlikama koje su, ovisno o metodi izračuna, bile goleme. Također, različito se tumače prioriteti bračne stečevine i stanje u zemljišnim knjigama, a taj je problem mnoge banke skupo stajao, na način da suprug koji nije uzeo kredit sutane tužbom i uspije brisati hipoteku s polovine nekretnine koja je, prema pravilima o bračnoj stečevini, njegova. Ili gotovo nevjerojatnih tumačenja što je zelenaštvo, koje je u zakonu smješteno u dio o ništetnosti za razliku od ranijeg propisa pa postoje i slučajevi kada ni 10 posto kamata mjesečno nije zelenaštvo, ali i kada je 20 posto godišnje zelenaštvo i tako redom. Maksimalno što se može učiniti jest pozorno pratiti sudsku praksu i promjene propisa.

Naknada štete - u teoriji

Ipak, kao najnejasniju kategoriju kod uzroka ništetnosti treba izdvojiti moral društva – misli se na hrvatsko društvo koje je vrlo raznoliko i ima različite kriterije, osim ostaloga i kad je riječ o moralu, a što je moralno, a što nemoralno ne može se pročitati ni u jednoj službenoj publikaciji sa zakonskom snagom. Je li, a to je samo najaktualniji primjer, bilo nemoralno kupiti dionice T-HT-a na svoje ime i na ime svoje djece i unuka ili jesu li nemoralne menadžerske klauzule u ugovorima direktora gradskih i državnih tvrtki za slučaj smjene i slično. Ovo je, nažalost, i veliki prostor za preslobodno tumačenje sudaca, i to objektivno uzrokuje pravnu nesigurnost. Naravno, treba računati i s posebnim 'osiguračem' u smislu moguće naknade štete na teret onoga tko je kriv u korist onoga tko nije kriv, ali to često zna biti samo teorijsko pravo, a da bi bilo realno, dužnik mora, i to u vrijeme plaćanja, imati dovoljno imovine. Treba znati da ponekad postoji mogućnost konverzije, znači da su možda zadovoljeni uvjeti za neki drugi ugovor, primjerice nema uvjeta za mjenični zajam i to je ništetno, ali zato ima za obični zajam i smatra se da je sklopljen ugovor o običnom zajmu.

Što je ‘mana volje’

Velike teškoće i opasnosti i od nejasnoća i zloporaba postoje i kod mane volje. Naime, lako je moguće da je kod jedne strane sve u redu, ali ona druga ima neku pogrešnu predodžbu, ili ju je netko treći (bez znanja druge ugovorne strane) prisilio ili prevario – pitanje je kako uopće doći do svih podataka i biti siguran da mane volje nema kad je jasno da ni vođenje profesionalnog psihologa na pregovore i sklapanje, što je poznato iz jednog sudskog primjera, nije bilo dovoljno kao dokaz da kod druge strane nije bilo mane volje. Pogodnost u usporedbi s ništetnosti jest to da se naknada štete može dobiti od druge strane koja ne mora biti ništa kriva, dovoljno je samo da je na njezinoj strani uzrok pobojnosti, primjerice da je bila u zabludi ili pod prijetnjom, što će često dovesti do toga da se sudski postupak i ne pokrene.

Ono što se može i mora provjeriti jest koliko druga ugovorna strana ima godina, često treba i uz pomoć svjedoka dokazati da ta strana nije bila ni pod utjecajem alkohola ni droga u vrijeme sklapanja ugovora, da je razumno izlagala i konačno se odlučila, uz provjeru kod nadležnih tijela utvrditi je li poslovna sposobnost možda ograničena Međutim, problem je što se najčešće legalnim i brzim putem takav podatak ne može dobiti. Znači, opasnost da je ugovor koji smo sklopili ništetan ili pobojan razmjerno je velika, tim više ako netko zlonamjerno radi na našu štetu ili ako nismo s dužnom pažnjom ušli u određni posao. U cijelosti sigurni nikad ne možemo biti, ali možemo i moramo rizik svesti na minimum, što konačno znači i, u slučaju pobojnosti, pažljivo kontroliranje rokova istekom kojih pobojni ugovor postaje pravno valjan.