U znaku otpisa dugova i sve većega kineskog angažmana

Ukupni je iznos financijske pomoći nerazvijenima iz 22 države članice OECD-ova Komiteta za razvojnu pomoć prošle godine bio ukupno 103,9 milijardi američkih dolara, 5,1 posto manji nego 2005. Najveći dio tog iznosa odnosi se na oprost dugova, osobito Iraku i Nigeriji

Iako je 16 članica Komiteta zapravo ispunilo obveze preuzete još 2002. na Konferenciji o financiranju razvoja u Monterreyu, izuzme li se otpis dugova, pomoć subsaharskoj Africi, području kojem je pomoć najpotrebnija, nije nimalo povećana uprkos obvezi o udvostručenju pomoći Africi do 2010. koju su zemlje skupine G8 preuzele na lanjskom sastanku u Gleneaglesu.

Ukupni je iznos financijske pomoći iz 22 zemlje 0,30 posto njihova skupnog bruto nacionalnog dohotka i predstavlja prvi realni pad u iznosu inozemne razvojne pomoći od 1997. Istina, 2005. je ta pomoć dostigla vrlo visoku razinu, ali uglavnom zbog otpisa dugova koji je Pariški klub odobrio osobito Iraku, tri milijarde, i Nigeriji, 11 milijardi dolara. Iznos ostalih oblika pomoći smanjen je 1,8 posto.

Pomoć subsaharskoj Africi povećala se 23 posto, na oko 28 milijardi dolara, ali najveći se dio ponovno odnosi na otpis dugova, pa je dotok svježih sredstava povećan tek dva posto. Time se uvelike dovodi u pitanje UN-ov plan prema kojem bi razvojna pomoć trebala iznositi od 0,7 posto bruto nacionalnog dohotka zemalja donatora. Taj su cilj lani ispunile jedino Švedska, Luksemburg, Norveška, Nizozemska i Danska. Oko 57 posto ukupne inozemne pomoći potječe iz 15 članica Komiteta zemalja koje su istodobno članice EU; njihove su neto donacije 2,7posto veće nego prethodne godine, ili blizu 60 milijardi dolara, ali ponovno zbog otpisa dugova.

To je 0,43 posto njihova skupnog BDP-a. Međutim, sredstva koje daje Europska komisije iz svog proračuna povećala su se 5,7 posto, na 10,2 milijarde dolara.  Očekuje se da će se pomoć nerazvijenima iz zemalja Komiteta smanjiti i u 2007. jer neće biti tako velikog otpisa dugova, ali bi se trebao povećati dotok svježih sredstava u te zemlje. EU se 2005. obvezao da će u te svrhe usmjeriti 0,56 posto svojega BDP-a do 2010.

Sličnu obvezu preuzela je i Australija, koja će udvostručiti pomoć na četiri milijarde dolara do 2010., i Japan za 10 milijardi do 2009. u odnosu na razinu iz 2004. Ipak, najveći pojedinačni donator SAD, s neto iznosom od 22,7 milijardi američkih dolara, smanjuje pomoć za 20 posto. Istina, veliki dio američke pomoći sastoji se od otpisa dugova, prije svega Iraku, koji je izveden jednokratno umjesto da je raspoređen na nekoliko godina. Subsaharskoj Africi prošle je godine otpisano 1,4 milijarde dolara duga.

Ondje gdje razvijene zemlje zakazuju, nastupa Kina kao novi veliki igrač. Ona je, naime, potkraj prošle godine objavila da će u sljedeće tri godine, uz oprost duga od tri milijarde dolara, odobriti pet milijardi dolara povoljnih kredita i nepovratne pomoći najsiromašnijim afričkim zemljama za projekte u zdravstvu i poljoprivredi. Najavljuje i stvaranje fonda od pet milijardi dolara za poticanje kineskih investitora koji žele ulagati u AfrikU. Kina zna što Africi treba, a Afrika ima ono što treba Kini – sirovine za njen brzi industrijski razvoj. Kina planira i pomoć u osnivanju trgovinskih i ekonomskih zona na afričkom kontinentu te projekte obrazovanja stručnjaka.

Za pet godina, između 2000. i 2005., trgovinska se razmjena između Kine i afričkih zemalja upeterostručila, s 10 na 50 milijardi dolara, a njen najveći dio čine, naravno, nafta, mineralne i druge prirodne sirovine i kinesko oružje. Nema sumnje da iza takve donatorske ofenzive stoji veliki ekonomski i politički projekt, što se može zaključiti i iz reakcija europskih zemalja. Najotvorenija je ona da Kina izvlači s kontinenta naftu i sirovine zanemarujući pritom ekološke i antikorupcijske standarde kao i nastojanja za kvalitetnijim upravljanjem i ljudskim pravima.

To su, naime, kriteriji kojima se zapadne zemlje uglavnom vode u odobravanju svoje pomoći. Svjetska banka je zato na udaru nekih kritičara zbog uvjetovanja razvojne potpore ideološki obojenoj ekonomskoj politci kao što je, primjerice, privatizacija. Za, Zimbabve, na primjer, čija je ekonomija žrtva razorne diktature, s inflacijom od 1.000 posto, kojem su zapadne vlade i međunarodne financijske institucije prekinule svaku podršku, Kina je ruka spasa s kojom pregovara o zajmu od dvije milijarde dolara za podizanje svoje kolabirajuće ekonomije. Zbog takva kineskog angažmana, kojim 'uvažava neovisni izbor afričkih zemalja na njihovu razvojnom putu', zapadni kritičari smatraju da je to samo opravdanje da se posluje s diktatorskim i međunarodno izoliranim režimima.

Pripremila:Davorka Zmijarević