Ukinuti 'Linićevi porezi' za neiskorišteno zemljište ili nekretnine

Oštećeni porezni obveznici, koji su u proteklih pet godina morali plaćati te neustavne poreze, nemaju pravo na naknadu štete

piše: Ivica Grčar
[email protected]

Ustavni sud je nakon pet godina neustavnog oporezivanja u srijedu, 23. veljače 2007. ukinuo poreze na neiskorištene poduzetničke nekretnine, nesagrađeno građevinsko zemljište i neobrađeno poljoprivredno zemljište. Ti kazneni porezi, u javnosti poznatiji kao tzv. Linićevi antišpekulantski porezi, uvedeni su u lipnju 2001. kao lokalni porezi (propisano je da su to prihodi lokalne uprave, kao i da lokalne vlasti samostalno odlučuju o tome hoće li ih uvesti). Slavko Linić, nakon izbora 2001. potpredsjednik Vlade, tražio je njihovo uvođenje da bi se, kao što je tada tvrdio, napokon doskočilo vlasnicima na dvojbene načine u pretvorbi stečenih nekretnina. Objašnjavao je da se novi vlasnici stečenim nekretninama ne koriste, nego ih drže iz špekulantskih motiva te da će se uvođenjem kaznenih poreza špekulante prisiliti da na brzinu stečene nekretnine stave u gospodarsku funkciju ili ih se odreknu.
Uzalud su tada fiskalni stručnjaci upozoravali da se porezni sustav ne može upotrebljavati kao sredstvo za rješavanje neporeznih problema, da će se pretvorbeni maheri snaći, a da će ti kazneni porezi pogoditi male vlasnike nekretnina koje nisu stečene u pretvorbi, da prihodi od tih poreza neće biti izdašni itd.

Bez odgovornosti

I ubrzo se nakon uvođenja tih poreza pokazalo da rezultati ostvareni u obračunu sa špekulantima nisu opravdali njihovo uvođenje. Moralo je, unatoč svemu, proći više od pet godina neustavne naplate tih poreza (ondje gdje su uvedeni) da bi ih Ustavni sud napokon ipak ukinuo. Oštećeni porezni obveznici, koji su u proteklih pet godina morali plaćati te neustavne poreze, međutim, nemaju pravo na naknadu štete nakon te odluke Ustavnoga suda.
Naime, odluke Ustavnoga suda obvezuju isključivo pro future, a ne unatrag. Teoretski bi na-knadu štete mogli zahtijevati samo podnositelji zahtjeva za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti propisa s Ustavom, koji je Ustavni sud ukinuo, i to ponovno samo pod uvjetom da su prije i za vrijeme postupka ocjene ustavnosti vodili sudske sporove zbog primjene neu-stavnoga propisa. U tom konkretnom slučaju zahtjeve za ocjenu ustavnosti podnijele su samo dvije osobe, ali nijedna od njih nije zbog naplate tih poreza vodila sudske sporove, pa tako i neće biti zahtjeva za naknadu štete. To ujedno znači da, kao ni dosad, nitko neće snositi posljedice zbog uvođenja i primjene neustavnoga poreznog propisa. I zbog toga što za promašene poreze njihovi predlagatelji ne snose odgovornost, i u najnovijoj se predizbornoj utrci obećavaju nekompetentne reforme poreznoga sustava.

Spor umjesto ekspertize

Ivan Šimunović iz Zagreba podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbi kojima su propisani tzv. antišpekulantski porezi. Prema uobičajenu postupku Ustavni sud je njegov prijedlog uputio na očitovanje Ministarstvu financija kao predlagatelju spornih propisa te na ekspertizu prof. Božidaru Jelčiću kao neovisnom stručnjaku. Ministarstvo financija reagirala je očekivano pokušavajući opravdati neustavne poreze. Pravo iznenađenje, međutim, priredio je prof. Jelčić, koji je Ustavnom sudu umjesto naručene ekspertize dostavio svoju verziju prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbi kojima su propisani porezi na neiskorištene poduzetničke nekretnine, nesagrađeno građevinsko zemljište i neobrađeno poljoprivredno zemljište.
Pojednostavljeno, u prijedlogu Ivana Šimunovića propisi o uvođenju antišpekulantskigh poreza osporavaju se uglavnom na osnovi Ustavom zajamčenih vlasničkih prava, a prof. Jelčić ih u svojemu prijedlogu osporava naglašeno s poreznopravnoga gledišta. S ta dva prijedloga zaokružen je postupak ocjene ustavnosti, tako da je i Ustavni sud morao odlučivati uvažavajući Ustavom zajamčena i vlasnička i porezna prava građana.

Vlasnike nije dopušteno prisiljavati

Ustavni sud je, polazeći od odredbe članka 48. Ustava i uzimajući u obzir važnost prava vlasništva, zaključio da vlasnika poduzetničke nekretnine, nesagrađenoga građevinskog zemljišta i neobrađenoga obradivoga poljoprivrednog zemljišta nije dopušteno prisiljavati na određeni način postupanja, odnosno činjenja (u konkretnom slučaju na upotrebu navedenih nekretnina) ako se ono ne može odrediti kao doprinos općem dobru, odnosno ako nije u službi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Osporenim zakonskim odredbama, ističe se u odluci Ustavnoga suda, zakonodavac je ovlastio općine i gradove na uvođenje poreza zbog neiskorištavanja nekretnina. Tim porezima posredno se vlasnicima nekretnina nameće obveza njihova korištenja.

Takvo ograničenje prava vlasništva nad nekretninama prelazi okvir Ustavom dopuštenih ograničenja prava vlasništva jer nije postavljeno zbog ostvarenja legitimnog cilja propisanog Ustavom niti je razmjerno naravi potrebe za ograničenjem. Naime, porezi propisani osporenim zakonskim odredbama imaju obilježje kaznenih poreza - njima se vlasnik, porezni obveznik, kažnjava jer je propustio koristiti nekretninu određenu osporenim Zakonom, a ta obveza, prema shvaćanju tog suda, nije u skladu s Ustavom dopuštenim ograničenjima prava vlasništva iz članka 16. Ustava u svezi s člankom 48. stavkom 2. Ustava. Pritom Ustavni sud napominje da obveza korištenja nekretnine koja proizlazi iz osporenih zakonskih odredbi ne udovoljava ni načelu legitimnih očekivanja stranaka u odnosu na pravnu izvjesnost učinaka Zakona (načelo izraženo u rješenju Ustavnog suda broj U-I-706/01 od 23. studenoga 2005.) jer osporenim Zakonom nije dovoljno određeno postupanje vlasnika koje bi ga oslobodilo od obveze plaćanja navedenih poreza.

Protiv pravednosti poreza

Uvođenjem poreza kojima se oporezuju neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište, neiskorištene poduzetničke nekretnine i nesagrađeno građevinsko zemljište zakonodavac je postupio suprotno načelima određenim u članku 51. Ustava. Ponajprije je prekršeno načelo prema kojem je svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, jer ti porezi ni kad je riječ o određivanju njihovih adresata, a ni kad je riječ o visini odnosno stopama poreza uopće, ne vode računa o gospodarskim mogućnostima onih za koje se određuju. Naime, ti se porezi određuju s obzirom na činjenicu neobrađivanja obradivoga poljoprivrednog zemljišta, neiskorištenja poduzetničke nekretnine, odnosno negradnju građevinskog zemljišta, a pri tome se ne vodi računa o gospodarskoj snazi (mogućnostima) osoba kojima se nameće porezna obveza, i to unatoč olakšicama propisanima za plaćanje poreza na neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište, određenima člankom 38. Zakona.
To su porezi suprotni ustavnim načelima pravednosti i jednakosti poreznog sustava jer ih ne plaćaju svi vlasnici nekretnina, nego samo oni koji ih ne upotrebljavaju.

U vezi s prirodom prava vlasništva i mogućnosti njegova ograničenja valja zaključiti da za svaku vrstu plaćanja poreza na vlasništvo mora biti odlučujuće da, ako je riječ o vlasništvu nekretnine, ona postoji i da je porezni obveznik posjeduje, a ne način na koji je upotrebljava. Jednakosti, kao jednog od ustavnih temelja poreznoga sustava, nema ako je porez propisan kao oblik kazne sa svrhom prisile vlasnika da suprotno svojim interesima ili mogućnostima rabi svoju nekretninu. Zbog toga navedeni porezi nisu u skladu ni s načelom pravednosti poreznog sustava, koje traži da porezni teret mora biti ravnomjerno raspoređen prema svim adresatima na koje se određeni porez odnosi, polazeći primarno od njihovih gospodarskih mogućnosti.

Zaključak Ustavnog suda

Ustavni sud na kraju napominje da je zakonodavac ovlašten propisati različite zakonske mjere za poticanje obrade neobrađenog obradivog poljoprivrednog zemljišta, uporabu neiskorištenih poduzetničkih nekretnina i gradnju nesagrađenoga građevinskog zemljišta, pa i one koje ograničavaju vlasnička prava u skladu s člankom 16. Ustava, odnosno člankom 52. stavkom 2. Ustava kad je riječ o poljoprivrednom zemljištu. To se, međutim, ne smije činiti na način koji nije u suglasju s temeljnim ustavnim vrednotama i zaštićenim dobrima, što je zakonodavac u konkretnom slučaju napravio propisivanjem poreza zbog neupotrebe nekretnine, koji su suprotni svrsi poreza i poreznoga sustava.