Ulazak privatnog kapitala u javne usluge znatno bi ih poskupio

Dvojba koja se sve češće plasira u javnost ne odnosi se na javni sektor. Zaposlenih već nije dovoljno za opseg posla, a plaće su im i danas premale

piše Krešimir Sever
predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata
[email protected]

Gospodarska kriza koja u ovom trenutku potresa svijet upućuje na nužnost promjena u svjetskome gospodarskom modelu. Promjene su nužne i u Hrvatskoj čije je gospodarstvo također utemeljeno na liberalizmu i godinama zapostavljano, prepuštano samome sebi bez jasne nacionalne vizije ili strategije razvitka. Minulih je godina gotovo ugušena industrijska proizvodnja. Prevladali su interesi raznih politika te uvoznika i trgovaca kao i njihova međusobna sprega.

Menadžment prema ključu

Kako su gušeni razvoj, istraživanja i industrijska proizvodnja, gušene su i državne i javne službe. Ti su sektori zapostavljani, u njihov se razvoj nedovoljno ulagalo, i to kako u unaprjeđenje usluga, tako i u plaće zaposlenih. A iako plaće zaposlenih u javnom sektoru zaostaju za prosječnima, upravo su se one prve našle na udaru. U državnim je službama prije svega trebalo početi s rezanjem prevelikog broja zakona i propisa koje opslužuje državna administracija. U javnim službama već godinama nedostaje liječnika, medicinskih sestara, nastavnog osoblja na svim obrazovnim razinama…

Smanjenjem plaća u državnim i javnim službama slabit će interes za obrazovanje i rad u tim službama, a privatni će kapital za još manje novca privlačiti te zaposlene i širom si otvarati vrata za ulaz u to područje. Javne usluge koje će obavljati privatnici poskupjet će barem za profit po koji privatni sektor dolazi u javni. Tako se u javnosti sve češće plasirana dvojba - otpuštati ili snižavati plaće - bez drugih prethodnih reformi ni u čemu ne odnosi na javni sektor. Zaposlenih je već nedovoljno za vrstu i obujam usluga koje se od njih očekuju i traže, a i plaće su im već premale.
Javne bi usluge zbog javnog interesa trebalo ostaviti državi kojoj interes treba biti jedino pružiti građanima što kvalitetnije, brže i jeftinije usluga, a ne i profit.

Javnim uslugama treba pridodati i državna poduzeća od javnog interesa. Tu nisu problem plaće zaposlenih, već menadžment koji se, baš kao i nadzorni odbori, imenuje prema političkom ključu vlasti, a ne ponajprije prema osobnim sposobnostima i iskustvu. Broj menadžera u tim tvrtkama raste jer se i mnogo raznih stranačkih i koalicijskih križaljki treba popuniti, mnogo usluga vratiti. Treba, naime, 'prosijati' menadžerska radna mjesta, primanja i povlastice.

Dogovor poslodavaca i sindikata I u privatnom sektoru treba braniti i radna mjesta i radničke plaće. U Hrvatskoj se poduzetništvo mnogima naprosto dogodilo, a da za njega nisu bili ni spremni ni osposobljeni. Čemu služe izjave nekih menadžera o tome da je kapital vrlo osjetljiv i lako bi se mogao 'pokupiti' i prebaciti se u zemlje u kojima su mu uvjeti povoljniji? Pod povoljnostima se podrazumijeva smanjenje prava i plaća radnika. U svijetu se već godinama pa i u ovoj krizi zamrzavanje ili smanjivanje plaća uz kraćenje radnog tjedna primjenjuje tek iznimno, u posebno teškim uvjetima, čime se i posljednjim snagama brane radna mjesta, a temelji se na dogovorima poslodavaca i sindikata.
Dok globalni i hrvatski sindikati upozoravaju da čuvanje radnih mjesta, plaća i drugih prava mora biti sastavni dio svih antirecesijskih mjera, u Hrvatskoj se, opravdavajući se krizom, stvara klima za udar na radničke plaće, njihova prava i broj radnih mjesta. A kad sindikati zatraže da se pregovorima mora dogovoriti o svim prihodima i rashodima u tvrtki, diobi dobiti i menadžerskim plaćama sa svim povlasticama, poduzetnici to nazivaju jeftinom populističkom demagogijom.

I plaće i radna mjesta

Koliko je menadžera sa sindikatima dogovorilo krizni plan u poduzeću u kojem rade? Kakva su njihova rješenja vezana uz izlazak iz krize, a da to ne budu najave otpuštanja i smanjenje plaće radnicima? Kolikima se među njima pri preispitivanju znanja i vještina radnika preispituju i njihova znanja i vještine potrebni za vođenje tvrtke, ne samo u kriznim nego i u dobrim vremenima? U kojoj se mjeri smije prosječnu hrvatsku obitelj suočavati s dvojbom smanjivanja plaće ili otpuštanja s posla, ima li se na umu da joj za pokriće mjesečnih troškova nedostaje gotovo četvrtina potrebnih sredstava i da je uz to visoko zadužena? Hrvatskoj su prijeko potrebni menadžeri i vlast koji će gospodarstvo organizirati i voditi na način da se očuvaju i plaće i radna mjesta.