Umjesto da se bavi gorućim problemom - cijenama sirovina, G20 taktizirao u vezi s valutama i tečajevima

Sve više cijene sirovina i hrane, reforma međunarodnoga monetarnog sustava i međunarodnog upravljanja te prijedlog uvođenja poreza na financijske transakcije - sve je to potonulo u uopćenim formulacijama i kompromisima zbog Kine.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Početak francuskog predsjedanja G20, skupinom najrazvijenijih svjetskih ekonomija, nije počeo baš najbolje, no nitko to zapravo nije očekivao. Na sastanku u Parizu održanom prošlog vikenda ministri financija i guverneri središnjih banaka postiglisu  dogovor, no takav da je teško govoriti o uspjehu. Zapravo, ovisi kako se gleda. Kinezi, recimo, mogu biti izrazito zadovoljni nakon što su iz konačnog priopćenja izbačene uglavnom sve sporne točke na koje su imali prigovore. Glavna točka dnevnog reda, kako su ga Francuzi zamislili, bilo je dogovaranje skupa ekonomskih indikatora koje će Međunarodni monetarni fond uzeti u obzir kako bi se tako pokušala ispraviti famozna globalna neravnoteža. Pučki rečeno, Francuzi su pokušali zaobilazno riješiti problem iz Seula, odnosno otvoreni raskol nastao prošle godine kad su se u režiji Amerikanaca svi dohvatili sa svima zbog problema valuta i tečajeva. Nitko nije popušio foru, sve sukobljene strane gurale su svoju verziju istine. Na kraju pobjednika je čak lakše nego inače proglasiti nakon iznenađujuće mlakog otpora kineskim inzistiranjima. Ili zbog jake želje za postizanjem barem nekakvog dogovora. U završnoj deklaraciji stoga nema ni riječi o deviznim rezervama, a za neravnotežu tekućeg računa bilance plaćanja i tečajeva iskorištena je šira, mutnija formulacija da će se nadzirati ‘vanjska neravnoteža sastavljena od trgovinske bilance i neto investicijskih priljeva i transfera, uzimajući u obzir tečajeve, fiskalnu, monetarnu i ostale vrste politike’. Vjerojatno su nakon završetka samita najiscrpljeniji bili ljudi zaduženi za sastavljanje konačnog teksta, umjetnici pisane riječi i prvaci u diplomatskoj taktičnosti.

Francuska inicijativa
Kad francuska ministrica financija Christine Lagarde kaže da su ‘pregovori bili iskreni i katkad napeti, ali uvijek s poštovanjem’, ne laže. Samo dan prije činilo se da neće biti ni takva krnjeg dokumenta i da će prvi sastanak pod francuskim domaćinstvom biti očit debakl. Iako se zbog većeg angažmana drugih zemalja donekle prikrio otvoren sukob između Kine i Amerike, koji je obilježio posljednji sastanak u Južnoj Koreji, na kraju je bilo očito tko se s kim obračunava. Za razliku od prošle godine Njemačka je ovaj put odigrala konstruktivniju ulogu posrednika između dvaju zemalja. Upravo se njemačkom ministru financija Wolfgangu Schäubleu pripisuje smekšavanje kineskog stajališta i pristanak na dogovor, no bez postavljanja jasnih numeričkih ciljeva, što znači da G20 hoda u mjestu. Isti problem postojao je i prošle godine, a riječ je o ključnom elementu bez kojeg cijela priča nema previše smisla. Amerikanci su pokušali progurati ograničavanje suficita i deficita tekućeg računa bilance plaćanja na četiri posto, ali Nijemci i Kinezi to su glatko odbili. Ne iznenađuje zato nešto iskrenija Schäubleova tvrdnja kako je postignut dogovor ‘s kojim svi mogu živjeti’. A taj podnošljivi dogovor znači da će se u motrenju MMF služiti nacionalnom politikom svih članica, uključujući javni dug, deficite, stope štednje te navedenu vanjsku neravnotežu.U naknadnim analizama onoga što se odigralo u Parizu mnogi su ostali pomalo iznenađeni kineskom izdržljivošću i upornošću, valjda jer malo znaju o Kinezima kao narodu. Usprkos tomu što su ovaj put bili prilično osamljeni (Nijemce je američko prozivanje zadnji put gurnulo u kineski tabor) u svojim željama da se izbjegne svako spominjanje deviznih rezervi i tečajeva, ustrajali su u blokiranju dogovora, pokazujući tako još jednom sve veću samouvjerenost i sve veće mišiće. Na kraju takvo se stajalište isplatilo zato što su prihvaćene sve važne primjedbe.

Sve agresivnija Kina
Brazilski ministar financija Guido Mantega izjavio je netom prije sastanka kako se G20 treba baviti uzrocima globalne neravnoteže, a ne natezati se oko njezina mjerenja. Prema njemu, pretjerana likvidnost u razvijenim i u zemljama u razvoju odgovorna je za sve više cijene sirovina i hrane, inače jedne od ostalih točaka dnevnog reda zasijenjenih čarkom zbog tečaja. Među ostalim, pozvao je na proširenje ‘košare valuta’ koja čini SDR-ove, računovodstvenu jedinicu MMF-a, na kineski renminbi i brazilski real i uloge SDR-ova kao rezervne svjetske valute. Njegova zemlja ubraja se u one pogođene američkim i europskim ‘štancanjem’ novca koji nerijetko završava na tržištima u razvoju. Osim problema rasta cijena sirovina i hrane druga su dva francuska prioriteta za predsjedanje G20 potpuno gurnuta u drugi plan. Rasprava o reformi međunarodnoga monetarnog sustava, prije svega, trebala se, prema planu domaćina, vrtjeti oko definiranja nove kineske uloge, posebice mogućeg ubacivanja renminbija u MMF-ovu košaru valuta, iako je malo vjerojatno da bi oni to sada prihvatili. Tu je onda i želja za reformom međunarodnog upravljanja u sklopu kojeg bi se ministrima financija G20 omogućilo izravno upravljanje strateškim odlukama na području globalnoga monetarnog sustava i prijedlog uvođenja poreza na financijske transakcije, ne pretjerano simpatičan Amerikancima. Ipak, Lagarde je ustvrdila kako bi Francuska inzistirala na potonjem čak i unatoč američkom protivljenju, ako bi dovoljan broj zemalja bio za.  

Dogovoru unatoč samit je bio čisto trošenje vremena i nepotrebna vježba u postizanju beskorisnog kompromisa, vrijednog samo na papiru. Sâm je cilj, usklađenje ekonomskih indikatora, koje valja motriti u borbi protiv globalne neravnoteže, minimum. Čak ni taj minimum nije realiziran na zadovoljavajući način. Jedino što se u širem povijesnom smislu na kraju dobilo nova je potvrda sve agresivnije Kine, potpuno nezainteresirane za prigovore i probleme posrnulog Zapada, gladnog barem nekog popusta u svjetskoj ekonomiji. Umjesto bavljenja gorućim problemom koji prijeti mnogo ozbiljnijim rasplamsavanjem, cijenama sirovina, dva dana su izgubljena na, zapravo, sasvim nevažnu raspravu. Ideja je bila staviti letvicu što niže da se stvori barem temelj za konsenzus, ali nije se postiglo ni to.