Umjesto novih sudova smjenimo suce koji ne rade dobro

Proturječne izjave premijerke Jadranke Kosor i pojedinih istaknutih članova HDZ-a o osnivanju posebnih sudova za radne sporove zbunjuju oporbu, sindikate i javnost.

Piše: Ivica Grčar

U sindikatima su javno postavili pitanje tko predstavlja i zastupa politiku HDZ-a, premijerka Jadranka Kosor koja je sa sindikatima potpisala 23.  studenoga prošle godine sporazum prema kojemu će se u roku godine dana organizirati posebni sudovi za radne sporove, ili zastupnici Ana Lovrin (bivša ministrica pravosuđa) i Boris Kunst (bivši sindikalni rukovoditelj) koji su se usprotivili osnivanju tih sudova.

Da podsjetimo, u Hrvatskoj su postojali posebni sudovi za radne sporove (još kao sudovi udruženog rada) koji su 1991. brzopleto ukinuti. U Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i većini ostalih europskih zemalja i nadalje djeluju posebni sudovi za radne sporove.  Praksa iz ovih zemalja govori u prilog prijedlozima da se i u Hrvatskoj (ponovno) uspostave posebni sudovi za radne sporove, no EU prepušta nacionalnim pravosuđima organizaciju sudova, što znači da Hrvatska u tom smislu nema obaveza, osim ako joj se ne nametnu neke posebne u okviru pristupnih pregovora.

Na većim sudovima u Hrvatskoj postoje posebni odjeli ili sudačka vijeća za radne sporove. Zbog toga samim (ponovnim) uspostavljanjem posebnih radnih sudova neće se postići brže i uspješnije rješavanje radnih sporova. Nova sudska struktura sama po sebi znači i novi trošak, a i u okviru postojećeg sustava, ako se poveća broj sudaca, može se povećati i efikasnost rješavanja radnih sporova.

Suce posebnih radnih sudova, ako ih se uspostavi, neće se moći premještati po potrebi na ostale sudove, jer posebni sudovi će vremenom ipak postati zatvorena cjelina. A ako se nakon par godina smanji broj radnih sporova nastati će višak sudaca u posebnim radnim sudovima i produbiti kronični manjak sudaca u ostalim sudovima. U inozemstvu je praksa da se na posebnim radnim sudovima u sporovima pojedinca sa (puno moćnijim) kompanijama ili korporacijama u početku rješavaju pitanja pristrano u korist pojedinca sve dok se po ocjeni suda pojedinac i u pravilu puno moćnije tvrtke otprilike ne postanu ravnopravne stranke u postupku. Nema nikakvih razloga da se slična praksa ne počne ostvarivati i u Hrvatskoj. Ako se i u Hrvatskoj želi pojaćati zaštita radnika za to nisu nužni posebni sudovi za radne sporove, jer to se može odrediti i kao kriterij suđenja i kod posebnih odjela ili sudačkih vijeća specijaliziranih za radne sporove u okviru redovnih sudova.

Sudovi bi i inače morali voditi računa o okolnostima kod sklapanja svih ugovora, pa tako i kod sklapanja ugovora o radu. Prema propisima ugovornog prava, koje i inače moraju primjenjivati redovni sudovi kod svih vrsta ugovora, pa tako i kod ugovora o radu mora se poštivati načelo jednakosti stranaka, a ako ta jednakost ne postoji onda je sud mora uspostaviti. Trebalo bi da sudovi primjenjuju mehanizme ugovornog prava i time bi se postiglo više nego da se uvode novi sudovi i propisuju neki novi mehanizmi - posebni za radno pravo.

Sa gledišta zaštite prava radnika svejedno je da li se radni sporovi rješavaju na posebnim sudovima ili u okviru redovnih sudova na odjelima i sudačkim vijećima specijaliziranim za radne sporove. Bitna je odluka o tome kolika se razina zaštite prava radnika želi poštivati. A ako nešto treba mijenjati, onda su to suci koji u radnim sporovima ne poštuju načela ravnopravnosti stranaka u postupku i ne vode računa o okolnostima kod sklapanja svih ugovora, pa tako i kod sklapanja ugovora o radu.