Unaprijed smo skloni vjerovati da je šef zlostavljač a zaposlenik žrtva

Unatoč u medijima sveprisutne teme o mobbingu, u Hrvatskoj još ne postoje niti standardizirani upitnici za njegovo mjerenje radi objektivnijeg sagledavanja problema

Piše: mr. sc. Radojka Kraljević, psihologinja, psihoterapeutkinja

Brojna su istraživanja potvrdila da pojedinac može biti izložen nasilju tijekom cijelog života, unutar obitelji, u školi, na radnome mjestu, u staračkom domu, bolnici. Svatko od nas može postati zlostavljač, kao što i svatko može postati žrtva. Na toj činjenici staroj koliko i svijet, suvremena znanost identificirala je mobbing. Pojava mobbinga, iako je moguć i u obitelji i u svim društvenim odnosima, uglavnom se povezuje s radnim mjestom i sve većim stresom na poslu. Nema sumnje da je riječ o vrlo ozbiljnim problemu, no kao što se danas obično događa, i mobbing je postao nešto poput trenda, nešto o čemu se mnogo piše, ali često nekritično i vrlo tipizirano. Uvijek je naime riječ o zaposlenima koje zlostavlja nadređeni i žrtva je uvijek neupitna.

Međutim, pod mobbingom se može plasirati i nešto što nije mobbing. Naime, 'mobbing’ se može pojaviti i u suprotnom smjeru od očekivanog, od ’podređenoga ka pretpostavljenome’. Primjerice, tajnica koja kaže da je direktor seksualno uznemirava, dok on to negira. Znamo da negiranje nipošto ne znači da je osoba u manjoj mjeri zlostavljač, ali pitanje je što u situaciji kada doista nije riječ o zlostavljaču i kad žrtva nije žrtva? Naime, vratimo li se svome primjeru, možemo pretpostaviti nekoliko mogućih objašnjenja: tajnica ili ’žrtva’ zapravo je nedovoljno efikasna na svome radnome mjestu i teško se nosi s upućenom joj kritikom pa je u želji da izbjegne loše posljedice neobavljenoga radnog zadatka, osobito ako se to učestalo ponavlja, izlaz vidjela u ’mobbingu’.

Nema posebne dijagnostike

Druga je moguća pretpostavka da je zapravo riječ o izvlačenju svojevrsne sekundarne dobiti iz cjelokupne situacije, primjerice stjecanju popularnosti, mogućnosti ostvarivanja materijalne naknade i sličnome. Treća je moguća pretpostavka da se ’mobbing’ koristi kao način i obrana od osjećaja osobne neuspješnosti i nedovoljne profesionalne kompetentnosti, kako bi se sačuvala slika o sebi kao o uspješnoj osobi, čemu u određenoj mjeri svi težimo. Psihološke posljedice vezane uz proglašavanje nekoga zlostavljačem (a on to nije) teške su i dugotrajne, identične onima žrtve izložene mobbingu. Mobbing naime treba promatarti u širem kontekstu, što se ponekad u praksi zaboravlja ili zanemaruje. Važnu ulogu u prepoznavanju znakova mobbinga mogu imati i naša osobna uvjerenja. Je li nam 'prihvatljivije' da direktor bude zlostavljač, a tajnica žrtva ili obrnuto?

Da bi se spriječila zlouporaba mobbinga kao načina ostvarivanja dobiti od strane žrtve, važno je prepoznati i što jasnije odrediti pojam. Mobbing nije zaseban dijagnostički entitet, ali u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti MKB 10 postoje neke odrednice kojima bi se mogao označiti. To su, primjerice, ugroženost od gubitka namještenja, stres zbog preopterećenosti poslom, neslaganje s poslodavcem i kolegama. Zasad ne postoji posebna dijagnostička kategorija za mobbing, pa se u slučaju navedenih smetnji za žrtve mobbinga u klinič-kom radu najčešće postavljaju dijagnoze poput poremećaja prilagodbe i posttraumatskog poremećaja. Iako neki autori smatraju da se mobbing u većini slučajeva lako prepoznaje, on ponekad može ostati dulje neprepoznat, naročito kad je riječ o tankoj niti koja razdvaja ’rukovođenje čvrstom rukom' i ’mobbing’. Razumijevanje aktualne situacije i fenomena mobbinga iziskuje pomno razmatranje cjelokupnog šireg konteksta osobe i ukupnosti svih relevantnih činitelja u danom trenutku. Činjenice prije svega treba sagledati unutar konteksta u kojem se zlostavljanje odvijalo, pri čemu je nedopustivo olako zaključivanje o tome tko je ’žrtva’, a tko ’zlostavljač’.

Mobing se može zlorabiti

Naročito treba obratiti pozornost na simulaciju mobbinga radi stjecanja sekundarne dobiti. U nekim situacijama mobbing se može zlorabiti kako bi osoba ostvarila neki svoj cilj. O tome svjedoče i svjetska iskustva procjene nematerijalne štete uzrokovane mobbingom. Još boljem rasvjetljenju problema svakako pridonosi jasno formalno pravno određenje pojma kao metode kojima se fenomen može zahvatiti radi daljnjeg djelovanja. Hrvatski pravni sustav još nema jasnu i općeprihvaćenu definiciju mobbinga. U zemljama članicama EU također ne postoji općeprihvaćena definicija, izuzev Francuske, gdje se mobbing kažnjava godinom dana zatvora i novčanom kaznom. S obzirom na sve implikacije koje mobbing ima na pojedinca, na odnose unutar radnih organizacija i na društvo u cijelosti, mora postoji jasan formalno-pravni sustav kao i metode za njegovo mjerenje. Unatoč sve češćem zanimanju javnosti za mobbing, kod nas još nema niti standardiziranih upitnika za njegovo mjerenje koji bi uvelike prido nijeli objektivnijem sagledavanju problema. Adekvatno procjenjivanje osobe, faktora radnog okruženja i situacijskih faktora, te zaključivanje o uzročno-posljedičnim vezama između zlostavljača i specifičnih bihevioralnih ili kognitivnih deficita u ponašanju pojedinca nužno je za razlikovanje mobbinga od ’mobbinga’.