Upravo je sada pravo vrijeme za pripremu i osnivanje novih investicijskih fondova

Svatko tko je ozbiljan u ovom biznisu, upravo razdoblja stagnacije treba iskoristiti da bi ulagao, pripremao nove proizvode i nove kanale distribucije. Treba računati i s ciklusom od ideje do realizacije projekta, koji traje od četiri do osam mjeseci

Razgovarala: Gordana Gelenčer
[email protected]
Foto: Dražen Lapić

Svojedobno novinarima jedan od najdražih sugovornika o financijskim temama, Velimir Šonje, otkako je u privatnim fondovskim vodama, manje je raspoložen za analitičke razgovore. Iako je na čelu ICF-a, društva za upravljanje investicijskim fondovima, tek četiri mjeseca, naučio je da u tako osjetljivom biznisu treba biti oprezan. Ono što je novinarima suvišno, u biznisu je ključno - oprezno upravljanje portfeljima ulagača ove je godine nagrađeno Zlatnom dionicom, i to za najbolji mješoviti investicijski fond ICF Balanced i najbolje društvo za upravljanje investicijskim fondovima. Novinari ga ipak najbolje poznaju kao istraživača i analitičara u HNB-u potom i u vlastitoj konzultantskoj tvrtki Arhivanalitika (nakon trogodišnjeg izleta u Upravu Raiffeisen banke). Nova pozicija nudi i nove analitičke poglede na domaću ekonomiju, koja vrvi neugodnim zbivanjima - od loših trendova na Zagrebačkoj burzi do iznova probuđene, čini se dugotrajne, inflacije.

• Kolebanje cijena dionica na Zagrebačkoj burzi još traje. Ulagači bi voljeli znati s čime mogu računati do kraja godine, nazire li se kraj krize i oporavak tržišta ili nastavak turbulencija?
- Prognoze za tržište kapitala uvijek su nezahvalne, ali mislim da će ove turbulencije još potrajati. Ne vidim mnogo novih dobrih informacija koje bi mogle podignuti tržište u nekom kraćem i srednjem roku. S druge strane, ne vidim ni opasnost od novih negativnih informacija koje bi mogle izazvati novi veći pad. Zato mislim da je objektivno očekivati da će se ovo razdoblje kolebanja nastaviti. Cijela situacija je ipak selektivnija nego prije. Iako se ukupno tržište koleba gore-dolje, postoji određeni manji broj dionica čije bi cijene mogle porasti, tako da tržište nije bez potencijala. No, ni na domaćem ni na inozemnom tržištu nije realno očekivati neki veći pomak na bolje.

• Očekujete li onda nastavak rasprodaje ulagačkih portfelja ili mislite da će i investitori čekati bolja vremena?
- Opasnost od rasprodaje je iza nas. Veća povlačenja i rasprodaje individualnih i institucionalnih investitora događala su se u uvjetima brzog pada. Sada smo u situaciji kad se ne događaju veliki padovi niti veliki usponi, pa nema opasnosti da se ulagači riješe svojih portfelja.

• Što biste savjetovali, posebno malim investitorima, u ovim volatilnim vremenima?
- Nikome, ni malima ni velikima ne bih savjetovao povlačenje, jer još uvijek postoji mnogo dionica koje imaju dugoročan potencijal rasta. Naravno, ne bih se usudio prognozirati kada će se taj potencijal i u kojoj mjeri ostvariti.

• Većina analitičara tvrdi da su se fond menadžeri, i bez iskustva, dobro snašli u krizi. Dopuštali su da ulagači izvuku portfelje samo da bi zadržali povjerenje investitora.
- Velika je stvar to što je cijela industrija prošla kroz veliku korekciju na relativno bezbolan način. U svim fondovima svi ulagači koji su zatražili svoje uloge dobili su ih i to unatoč, u jednom trenutku, smanjenoj likvidnosti. Afirmirani su repo instrumenti, a pokazalo se i da su fondovi vodili dobru politiku likvidnosti i imali rezerve.

• Kako se u takvim krizama ponašaju inozemna društva? Jesu li naši fond menadžeri, u odnosu na inozemnu praksu, možda podbacili?
- Ne samo da ne vidim razliku između ponašanja inozemnih i domaćih fond menadžera, nego bih se usudio reći, iako nemam brojčanu podlogu za takvu tezu, dakle govorim isključivo na temelju osobnih zapažanja i iskustava, da su naši fond menadžeri pokazali veliku samokontrolu i odgovornost prema tržištu. Veliki fondovi na inozemnom tržištu brzo ulaze u poziciju i brzo izlaze iz pozicije, jer u svakom trenutku mogu računati na dubinu i likvidnost tržišta. U glavama naših menadžera odgovornost za stabilnost tržišta, time i za portfelje kojima upravljanju, daleko je veća jer dobro znaju da je likvidnost tržišta ograničena.

• Kako se u tim turbulencijama snašao ICF?
- Za nas je karakteristično to što nismo smanjivali udjel. Primjerice, naš mješoviti fond ICF Balanced, u velikoj mjeri orijentiran na dionice, ostao je orijentiran isključivo na hrvatske dionice. Ne samo da smo naše pozicije u dionicama zadržali, u dijelu smo ih čak i povećali, jer dugoročno vjerujemo u hrvatsko tržište.

• S obzirom na to da zasad ulažete isključivo na domaćem tržištu, hoće li biti promjene u strukturi portfelja, pomaka prema nekim drugim dionicama?
- ICF Balanced ostaje orijentiran na hrvatsko tržište. U pripremi je i nekoliko novih projekata, primjerice ICF-ov West, fond koji će ulagati na dioničko tržište zemalja OECD-a, potom novi fond koji će ulagati na tranzicijska tržišta, najprije zemalja EU, a onda i izvan Unije. Novi su projekt i otvoreni fondovi s privatnom ponudom koji su namijenjeni kvalificiranim ulagateljima. S obzirom na naše analitičke kapacitete, strategija je jednom na godinu prepoznati jedan sektor u Uniji koji ima velik potencijal rasta. Našim kvalificiranim ulagateljima nudit ćemo kupnju portfelja upravo u takvim fondovima, koji će ulagati u sektor za koji mi prepoznamo veliki potencijal rasta. Prvi takav otvoreni fond s privatnom ponudom kreće već prije ljetnog odmora.

• Kakva je logika pokretanja novih fondova u vrijeme kada cijene dionica i udjela padaju - kupi sad dok je jeftino?
- Svatko tko je ozbiljan u ovom biznisu upravo takva razdoblja stagnacije treba iskoristiti da bi ulagao, pripremao nove proizvode i nove kanale distribucije. Sada je pravo vrijeme za to. Treba računati i s ciklusom od neke početne ideje do realizacije projekta. Taj ciklus pripreme, analize, testiranja, potvrda regulatora, izlaska na tržište i pristupa klijentima traje od četiri do osam mjeseci. Ne možete danas odlučiti da ćete sutra pokrenuti fond. Sada je dobro vrijeme za pripremu novih fondova, jer očekujemo da će već iduće godine, a posebno kada pristupimo Uniji, ekonomska situacija biti bolja. Za to se treba pripremiti sada.

• Financijsku krizu posredno je zakotrljala sekuritizacija. Do pojave krize, Zakon o sekuritizaciji u nas se najavljivao s dobrim iščekivanjima. Je li se što promijenilo nakon loših iskustava s tržišta hipotekarnih kredita? Jesmo li spremni?
- Sekuritizacija je financijski proizvod kao i svaki drugi, samo je malo složenija. Na nju treba gledati iz perspektive razvoja tržišta u dugom roku, a ne iz perspektive sadašnjega trenutka, dakle nakon što su hipotekarne obveznice iz SAD-a prouzročile krizu svjetskoga financijskog tržišta. Zakon je pripremljen, ali sada je u drugom planu zbog opterećenja administracije usklađivanjem domaćeg zakonodavstva s europskim. To je velika šteta, jer je riječ o zakonu koji je važan za financijsko tržište.

• Što bi nam zakon donio?
- Taj zakon ne može dovesti do nekih velikih promjena u kratkom roku, u tri, šest ili devet mjeseci. Prema našim procjenama, potrebne su najmanje tri godine nakon donošenja zakona da sekuritizacija zaživi u praksi s ozbiljnijim iznosima. Ne bismo smjeli zaboraviti na potrebu daljnjeg razvoja financijskog tržišta zbog pritiska trenutka. Uostalom, Nacrt zakona o sekuritizaciji anticipirao je probleme koji su se pojavili na financijskim tržištima. Jedan je od problema to što su transakcije sekuritizacije nedovoljno transparentne, nedovoljno je saznanja o kvaliteti imovine na temelju koje se izdaju ti vrijednosni papiri, a procjene vrijednosti te imovine nisu bile su nedovoljno kvalitetne. Rejting agencije nisu dobro reagirale na te informacije. Nacrt zakona stavio je naglasak upravo na transparentnost.

• To znači da je zakon potencijalne rizike u Hrvatskoj već umanjio?
- Apsolutno, i zato je strah od sekuritizacije nepotreban. Trebalo bi što prije objaviti Nacrt zakona i barem započeti javnu raspravu o njemu, jer treba računati s time da će mnogo vremena proći od početka rasprave do stupanja na snagu.

• Paralelno s financijskom krizom događa nam se i pomalo zaboravljena inflacija. Iako je ona većim dijelom uvezena, ipak je viša nego u zemljama okruženja. Zašto?
- Inflacija u Hrvatskoj nije skočila znatno više nego u zemljama koje nas okružuju. Možda je viša nego u Slovačkoj, ali je zato niža nego u Mađarskoj, gdje je sedam posto. Naravno, stopa inflacije je viša nego u Uniji, ali se kreće oko prosjeka tranzicijskih zemalja regije. Evidentno je uvezena, zbog rasta cijene energenata i hrane, i evidentno je strukturna, što znači da je nastala zbog promjene odnosa cijena na svjetskom tržištu, na koje ne možemo utjecati.

• Što se može učiniti da se ublaže posljedice?
- Jasno je da je mogućnost monetarne vlasti da utječe na cijene zapravo nikakva. Jedino se mjerama fiskalne politike nešto može učiniti u saniranju posljedica. Što učiniti? Svojedobno su analitičari upozoravali da u fazi ekspanzije gospodarstva, kada je sve izgledalo lijepo i kad je BDP rastao, a kamate su bile niske, državni proračun mora biti u suficitu. Zašto? Zato da se, kada dođu loša vremena kao što su ova, proračun može pomaknuti u deficit. Deficit želite imati u lošim vremenima, jer onda fiskalna politika djeluje protiv poslovnog ciklusa. Što to znači? Kada bi država imala taj prostor da se miče iz suficita u deficit, mogla bi izdvojiti veće iznose za socijalne transfere radi zaštite najsiromašnjih. Smanjenje poreznih prihoda kroz smanjenje poreznih stopa i smanjenje akciza drugi je relevantni mehanizam za amortiziranje posljedica inflacije. S obzirom na to da smo u usporavanje rasta ušli s deficitom, manevarski je prostor manji.

• Država upravo sada, suprotno takvom prijedlogu, zatvara proračunski deficit. Zbog inflacije i višeg PDV-a ima višak prihoda. Iz takvog će se proračuna izdvojiti 500-600 milijuna kuna za strukturne potpore ugroženima. Je li to dovoljno?
- To donekle može ublažiti posljedice, ali ne bitno. Da je postojao pomak u postocima, primjerice da smo imali suficit od dva i li tri posto BDP-a, pa se pomičemo prema deficitu od dva posto, onda bismo imali učinak koji se mjeri milijardama kuna. Onda bi ti učinci mogli biti mnogo veći i djelovati putem smanjenja poreza.

• Većina se analitičara ne slaže s predloženim parcijalnim mjerama. Što vi mislite, hoće li povećanje neoporezivog dijela dohotka i subvencioniranje troška struje imati željenog učinka?
- Te mjere nisu radikalne niti bitne, pa se doista nije teško složiti s većinom analitičara koji tako misle.

• Ako ništa drugo, premijer ima potporu guvernera. Kolike su šanse da Vlada doista posluša njegove savjete, primjerice, o zamrzavanju plaća u javnom sektoru?
- To su dobri savjeti. Plaće u javnom sektoru moraju se kontrolirati, treba vidjeti koliko je još rezervi u proračunu kako bi se i njima, uz mjere socijalne politike i smanjenje poreza, također moglo djelovati. To je jedini kanal djelovanja u ovom trenutku.

• Bilo je prijedloga da se subvencionira cijena plavog dizela koji koristi industrija. Bi li to pomoglo?
- To bi bilo na tragu kratkoročnih mjera, koje bi u nekom kratkom roku, od šest ili devet mjeseci, donijele olakšanje. No, to nisu trajna rješenja, trajna su rješenja odgovarajuća socijalna politika za najugroženije dijelove stanovništva i smanjenje općih poreza. Tako se to radi vani.

• Veći uvoz, koji donekle amortizira rast cijena, dodatno pogoršava minus na vanjskotrgovinskom i računu platne bilance. Iako se razmjena pogoršava, u posljednje vrijeme se tečaj i jaka kuna ne spominju kao izvor nevolja.
- Deficit tekućeg računa platne bilance bit će veći i zbog viših uvoznih cijena. Utoliko su projekcije kretanja minusa do devet posto BDP-a realne. No s druge strane, pod utjecajem inflacije usporava gospodarski rast, posredno će se pojaviti manjak potražnje za uvoznim dobrima, što će umanjiti pritisak na deficit u platnoj bilanci.

Za tečaj ste u pravu. Ova godina je povijesna, čini mi se da je pri kraju 15-godišnje razdoblje u kojem se o tečaju govorilo kao o čarobnom štapiću. On nikad nije ni mogao riješiti pitanje konkurentnosti izvoza. Realni tečaj je varijabla na koju u maloj, otvorenoj ekonomiji poput naše kreatori ekonomske politike ne mogu bitno i trajno utjecati. Također je dobro i to što se više ne govori o aprecijaciji tečaja kao načinu da se suzbije inflacija. Stabilnost tečaja je najbolje što možemo imati u ovom trenutku. Već i sama priča o aprecijaciji ili deprecijaciji tečaja kune kao faktoru konkurentnosti dolijeva ulje na vatru i potiče sada vrlo osjetljiva inflacijska očekivanja.