Vjera u laissez-faire je u potpunosti iscrpila resurse i potencijale ove zemlje

Ono što je bila konstanta u ovih 15 godina u Hrvatskoj je da imamo istu ekonomsku politiku. Bili smo toliko odani neoliberalističkoj koncepciji da smo jednostavno svako drugo mišljenje ignorirali. To je bila tragična pogreška. 

Razgovarao: Hrvoje Mateljić
[email protected]
Foto: Dražen Lapić

Globalna financijska kriza produbljuje se iz dana u dan, a sudeći prema prognozama, uslijedit će i svjetska recesija. Nesigurnost koju trenutačna situacija izaziva skratila je horizont razmišljanja i prognoziranja poduzetnika i ekonomista na sljedeću godinu. Strateško planiranje, međutim, iako teže, u uvjetima krize postaje još važnije. Ugledni ekonomist Guste Santini pesimist je kad su u pitanju kratkoročna očekivanja za domaću ekonomiju, ali još uvijek vidi šansu da Hrvatska u sljedećih desetak godina postane ekonomski lider u regiji. Osim sadašnje svjetske krize, povod za razgovor s Gustom Santinijem bila je i 15. godišnjica izlaženja časopisa Ekonomija/Economics.

• Je li se stanje hrvatske ekonomije u ovih 15 godina otkad ste urednik časopisa Ekonomija/Economics promijenilo na bolje?

- Godine 2004. ipak smo dosegli BDP iz 1990. i u tom razdoblju nominalni rast cijena nije bio veći nego u EU pa možemo reći da je stanje bolje. Međutim, zabrinut sam kad vidim kolika je cijena za to plaćena. Kad bih morao dati sumarnu ocjenu, mislim da nisu ostvareni neki posebni boljici. Negdje smo u toj skali razvijenosti svijeta blago rečeno bar malo nazadovali. Danas imamo ograničenja koja 1993. nismo imali: to je bila ratna godina, mnogo devastacije, izbjeglica, država je tek uspostavljena. Zabrinjavajuće je da se i danas susrećemo s mnogim ekonomskim problemima iz tog vremena.

To znači da nismo donijeli strategiju razvoja ne samo ekonomije, nego i društva u cjelini. Pa i ovo što nam se danas događa po ulicama nije nastalo danas - to je nešto što se stvaralo i multipliciralo tijekom vremena i sad je najedanput eskaliralo. Sve to danas opterećuje hrvatsku državu. Ako ovakvo stanje stavimo u kontekst hrvatskih proizvodnih mogućnosti i potencijala, onda moramo biti jako nezadovoljni.

• Zašto se to dogodilo?

- Glavni razlog za to vidim u neosmišljenoj koncepciji razvoja. Neidentificiranjem resursa koje Hrvatska ima i potreba razvoja na tim osnovama temeljem konkurentske prednosti koje daju resursi, izostao je mogući razvoj. Danas smo dio svjetske ekonomije samo po uvozu. Da nemamo turizma, bili bismo još lošiji, ali turizam je posljedica komparativnih prednosti koje su postojale i u vrijeme prethodnog sustava. Dobar primjer je brodogradnja. Nekada su brodovi proizvedeni u Hrvatskoj u svijetu imali dosta veliki ugled jer je pri prijevozu tereta za njih trebalo izdvajati relativno nisku premiju osiguranja, što znači da su brodovi bili kvalitetni.

• Međutim, danas je brodogradnja daleko ispod tih razina.

- Da, danas se toj brodogradnji ne piše dobro, a ako nestane brodogradnja nestat će tisuće izravnih i neizravnih radnih mjesta, smanjit će se porezi i doprinosi koje ta djelatnost generira. Što će nam fakultet brodogradnje ako nema brodogradnje? Dakle, niste samo zatvorili brodogradnju nego ste osakatili cijeli društveni sustav. Svijet se globalizira i svjetska razmjena se povećava - pustimo sa strane ovu krizu, ona će proći - svijet treba sve veći brodski prostor. Država je umjesto ‘prosipanja’ novca na gašenje požara u brodogradnji, mogla napraviti nešto od tih brodogradilišta. Kako Uljanik u istim uvjetima relativno dobro posluje?

• Znači mislite da ne bi trebalo privatizirati brodogradnju?

- Govorim o uništavanju brodogradnje. Nije problem u privatizaciji, ali u ovakvom stanju nitko neće kupiti brodogradilišta osim zbog onih ledina na kojima se nalaze. Potkraj osamdesetih godina brodogradnja nije bila u takvom inferiornom položaju i onda ju je trebalo dokapitalizirati i omogućiti joj globalni napredak. Ja bih i sada sve napravio da se brodogradnja očuva. Brodogradnja bi mogla biti hrvatska Nokia: sve male zemlje imaju jednu veliku kompaniju koja je okosnica razvoja. Jedna od zabluda je da razvoj osiguravaju mala i srednja poduzeća. To je priča za malu djecu. Temelj razvoja je u znanju, istraživanju i razvoju. Malo poduzeće ne može financirati razvoj, ono dobiva samo derivate tog razvoja. Osim toga, nakon nestanka brodogradnje, malo će ostati od jadranske orijentacije. U poljoprivredi također treba definirati u kojim područjima Hrvatska ima perspektive. Problem je što to nitko ne sagledava duži vremenski horizont jer se sve planira na rok od četiri godine koliko traje mandat pojedinoj vladi. Ja pokušavam gledati na rok od deset godina.

• Ali već imamo hrpu strategija razvoja...

- Morate najprije definirati cilj. Recimo, poljoprivredna proizvodnja mora biti dvostruko veća nego što je danas, a izvoz se istovremeno mora učetverostručiti. Zatim treba navesti elemente s kojima će se ti ciljevi ostvariti. To su dvije stranice. Strategija razvoja se ne piše na ‘vagone’ - operativne stvari se razrađuju na tisuće stranica. Strategiju mora napraviti država. Cijela ekonomija je počela od poljoprivrede i ni jedna se država nije odrekla poljoprivrede. Pogledajte samo kolika je uloga poljoprivrede u proračunu Europske unije. Nije čudo da se naši seljaci boje EU jer ne znaju standarde koji tamo vladaju.

• Kad već spominjete EU, ograničava li kandidatura za članstvo Hrvatsku u razvoju nacionalne strategije? Česta je teza da je upravo EU ‘kriv’ što, primjerice, moramo ugasiti brodogradnju.

- S Europskom unijom se također stvaraju neki fetiši. Nama je uvijek netko drugi kriv što neke stvari jesmo ili nismo napravili. Osnovna premisa uspjeha je da smo za loše stvari sami krivi, a za uspjeh zaslužan može biti i netko drugi. Švicarska bi bila primljena preko noći u EU zato jer je Švicarska uređena zemlja, a nama netko mora govoriti što da sredimo. To je tragično. Jedan od elemenata strategije je trebao biti konvergencija prema članstvu u EU, ali ne preko noći kako se sada planira riješiti brodogradnja. Ono što je bila konstanta u ovih 15 godina u Hrvatskoj je da imamo istu ekonomsku politiku. Bili smo toliko odani neoliberalističkoj koncepciji da smo jednostavno svako drugo mišljenje ignorirali. To je bila tragična pogreška.

Ta vjera u laissez-faire iscrpila je resurse i potencijale ove zemlje. Sada se više ne možemo zadužiti 20 milijardi eura i odlučivati u što ćemo ih ulagati. Mislim da u Hrvatskoj nedostaje jedinstva i konsenzusa za definiranje bolje budućnosti našoj djeci. Sada međugeneracijsku raspodjelu radimo u korist današnjih generacija, a na štetu budućih generacija. To radimo prodajom obiteljskog srebra i zaduživanjem.

• Koliko je pogrešna ekonomska politika odigrala ulogu u ovoj najnovijoj financijskoj i ekonomskoj krizi?

- Hrvatska je danas zadužena i to joj stvara ograničenja u provođenju ekonomske politike. Činjenica da nismo imali razvijenu industriju rezultirat će relativno manjim udarom globalne krize na hrvatsko realno gospodarstvo. Nemamo veliki izvoz pa smo manje ugroženi svjetskom krizom. Osim toga, kriza će pojeftiniti uvoz pa ćemo ako uspijemo održati ovaj tečaj moći i dalje zadržati razinu uvoza. U ovoj godini imati ćemo 11 posto deficita platne bilance, a i trgovački deficit će biti veći. To se može nastaviti neko vrijeme, ali ne zauvijek, što znači dok vjerovnici budu podržavali tu i takvu politiku. Za sljedeću godinu predviđam stopu rasta BDP-a od 2,5 posto, a možda i manju. Došli smo u situaciju da ne možemo adekvatno odgovoriti na izazove kao što je najnovija kriza.

• Na skupu u povodu 15. godišnjice izlaženja vašeg časopisa glavna je tema bila inflacija, ali neki su sudionici na raspravi kao veću opasnost izdvojili deflaciju.

- Gotovo trideset godina se pumpa financijski balon koji je nastao kao divergencija realne i financijske ekonomije. Sve je počelo još 1970-ih, u doba naftne krize i velikih rezervi petrodolara koje su izvoznici nafte morali negdje ulagati. Svi su napuštali realnu i preselili se u financijsku ekonomiju. Zato u realnoj ekonomiji i nije moglo biti inflacije jer se sav višak kapitala slijevao u financijski sektor, gdje su prinosi bili visoki. Zbog toga je financijski sektor naglo rastao i bio je čak tri puta veći od realnog sektora, što je bilo neodrživo. Bila je to fatamorgana, i ne samo slikovito.

• Je li zaista moguć tako nagli preokret iz visoke inflacije u deflaciju?

- Kad financijska tržišta više nisu mogla rasti, prešlo se na robna tržišta. Počeli su se kupovati terminski ugovori za naftu, kukuruz, sirovine i to u trenutku kad se kao sve veći potrošač sirovina pojavila Kina i ostale velike zemlje u razvoju. Zbog toga je došlo do rasta cijena sirovina koje su input proizvodnji i to je pokrenulo inflacijsku spiralu. Kako se pokrenula inflacijska spirala, očekivanja realne ekonomije počela su se smanjivati, što se odrazilo i na financijska tržišta, koja su počela padati. To je, pak, uzrokovalo daljnji pad optimizma u realnoj ekonomiji i tako je kriza iz psihološke došla u realnu zonu. Danas su procjene da će trebati 10.000 milijardi dolara za sanaciju, a mislim da će i to biti premalo. Sada kad je pala proizvodnja, zalihe su počela probijati cijene na dolje i odjednom se dogodio pad cijena, a to vam je deflacija. Početkom ove godine procijenio sam da će inflacija do kraja godine biti veća od 10 posto. U kolovozu je inflacija bila 8,4 posto i da nije bilo loma na relaciji financijska-realna tržišta, mi bismo sigurno došli do inflacije veće od 12 posto.

• Što očekujete u 2009. godini?

- Inflacija je tu i neće nas napustiti, kao što nas nije napustila od 1993. godine. Ona će biti to manja što će deficit platne bilance biti veći. Sada uvozimo naglašenu deflaciju iz svijeta kao što smo dosad uvozili inflaciju. Svjetska recesija će ozbiljno ugroziti naš dugogodišnje mali izvoz. Ako se recesija produbi, turizam će ostvariti lošije rezultate, što će povećati deficit platne bilance. Sve ukazuje na to da će se rast BDP-a usporiti, ako ga uopće bude. Očito je temeljni problem što učiniti da se poveća privredna aktivnost.

• Što bi trebalo poduzeti?

- Dobra je vijest da europske države neće dozvoliti da njihove banke propadnu, a te su banke u najvećoj mjeri vlasnice hrvatskih banaka. Prema tome, ako ne propadne matična banka, neće propasti niti njena banka kći. To je velika stvar. Druga je pozitivna stvar da je vlada vrlo brzo povećala garantirane depozite na 400.000 kuna. Mogli smo kao Slovenija osigurati sve depozite, ali i ovo je odlično. Sada treba zaštititi mala i srednja poduzeća koja zapošljavaju mnogo ljudi.

• Što bi Vlada mogla napraviti?

- Država bi također trebala smanjiti svoju participaciju u finalnoj raspodjeli BDP-a. Hrvatska država je nakon Domovinskog rata samo marginalno smanjila svoj udio. Porezni sustav je utemeljen na fiskalnoj izdašnosti i jedan je od najvećih dobitnika temeljem ostvarenog deficita platne bilance: što je veći deficit, to su porezni prihodi države veći. Na 5.000 kuna poslodavac mora platiti oko 3.500 kuna poreza i doprinosa, a i od tih 5.000 kuna kroz porez na potrošnju državi ide još oko 1.000 kuna. Treba napraviti takav porezni sustav u kojem će država živjeti u jednakom blagostanju kao i njeni građani. Dakle država mora ozbiljno smanjiti svoje proračunske rashode. Drugo, treba se odvojiti tekući od kapitalnog budžeta tako da se vidi koliko ide u investicije i u što država ulaže. Zamislite da smo sredstva uložena u autoceste uložili u brodogradnju ili prehrambenu industriju.

• Kako će Hrvatska proći u ovoj krizi?

- Akademik Ivo Perišin je dobro usporedio Hrvatsku s orahovom ljuskom na uzburkanom moru. To je jedna od najsretnijih usporedbi koje sam čuo. Hrvatska je mala i lagana s obzirom na ekonomsku razvijenost. Valovi se dižu i ljuska pluta na njima. Problem je ako val poklopi tu orahovu ljusku. Hrvatska još uvijek ima resurse i ozbiljnim zaokretom u ekonomskoj politici, priznanjem gdje je pogriješila, analizom pogrešaka i izvlačenjem zaključaka iz tog iskustva još uvijek može postati lider na ovom području. Stjepan Radić je najbolje odredio koncepciju i strategiju razvoja Hrvatske kada je rekao: 'U radiše svega biše, u štediše još i više'. Ne bi bilo loše ako bismo svi zajedno u interesu bolje Hrvatske razmislili o toj Radićevoj izjavi.

• Ova je kriza izazvala velike rasprave u vezi s intervencionizmom i neoliberalizmom kao suprotstavljenim koncepatima. Postoji li više tu jasna granica?

- Ova kriza je pokazala svu zlu ćud kapitala, kojem kad dobro ide ne treba nitko, a kad ima problema, traži pomoć od države. To plaćaju porezni obveznici, pa se pokazuju da u svakoj situaciji kapital zarađuje. Drugi je ozbiljan problem da su neke zemlje EU govorile o jedinstvenom globalnom fondu, ali su sve krenule u individualnu sanaciju. Znači da je nacionalna država još jaka, a jaka nacionalna država i neoliberalizam koji se zasniva na globalizaciji ne idu zajedno. I multinacionalni kapital se okreće nacionalnoj državi jer mu na globalnom planu nema tko pomoći. S druge strane, za globalne multinacionalne korporacije bore se sve države u kojima imaju proizvodne pogone. Dakle, nacionalna država je još uvijek jaka i kad nastane kriza, nema više priče o neoliberalizmu, već se poseže za izravnim, najbrutalnijim intervencijama. Pokazalo se da je cijeli koncept monetarizma i neoliberalizma bio u funkciji kapitala, kojem se stvaralo područje da se oplođuje. Zato su u svim istočnoeuropskim državama prvo privatizirani bankarski i financijski sustav, pa trgovinski i tek na kraju eventualno proizvodni.