Vlada na šamare, umjesto kompetencijom, odgovara nervoznom kontra ofenzivom

Oni koji su godinama ismijavali 'jubito' ministre nemaju više strpljenja ni respekta prema onima koji i dalje, umjesto stručnosti i kompetentnosti, kao osnovnu vrijednost, izborom svojih suradnika, promoviraju - poslušnost

Piše: Željko Perić
[email protected]

Učenici i studenti bune se protiv kaotičnih i nedorečenih reformi. Sindikati i radnici štrajkaju i prijete. Poslodavci sve glasnije negoduju zbog spora unapređenja poslovne infrastrukture. Nervoza raste. Vlada je jedno vrijeme šutjela, zatim se opravdavala utjecajem globalnih trendova na domaću ekonomiju, a onda krenula u prilično nervoznu kontraofenzivu. Sanader prvo upućuje kritiku menadžerima da iziđu iz ureda i odu u svijet po poslove koje im na izvoznim tržištima otvara Vlada(!?). Nakon toga, atipično za lidera konzervativne stranke, proziva poduzetnike koji su se drznuli kupiti i pokazati maybache i jahte. Što je zapravo izazvalo nervozu bit će jasnije pogledamo li malo detaljnije zadnje prognoze pokazatelja za 2007. godinu. Rast BDP-a u 2007., umjesto u predizborno vrijeme bombastično najavljivanih oko sedam posto, zaustavljen je na 5,6 posto. Izvoz robe i usluga u 2007. i dalje raste sporije od uvoza pa deficit tekućeg računa platne bilance, kao postotak BDP-a, nastavlja rasti četvrtu godinu za redom i doseže najvišu stopu u zadnjih pet godina. Procjene HNB-a pokazuju da će inozemni dug dosegnuti 33 milijarde eura pa bismo za njegovo vraćanje trebali izdvojiti bruto prihode od 22 mjeseca izvoza robe i usluga. Lošiji turistički rezultati u prva četiri mjeseca te daljnja poskupljenja energenata i hrane ne obećavaju ništa dobro niti u 2008.

Javna prozivanja otvorila su i pitanje tko je odgovorniji za ovakvo stanje u gospodarstvu - Vlada ili poduzetnici. U jednom prijašnjem tekstu u ovoj kolumni napisao sam da, ako vlast ima čistu savjest da je poduzela sve što je trebala kako bi osigurala dobru poslovnu infrastrukturu i ako korektno dovrši proces privatizacije, onda ne bi trebala trpjeti prigovore na svoj račun, već bi na odgovornost, pogotovo za loše izvozne rezultate, mogla prozvati poduzetnike. Kako stvari stoje? Čija je savjest čista? Sanader, načelno, ima pravo kada poduzetnicima prigovara da bi trebali mnogo više vremena provoditi putujući svijetom i otvarajući prilike na izvoznim tržištima. Dio naših poduzetnika dugo je vremena predobro živio od poslova u zemlji (pogotovo s državom i državnim poduzećima) i nije bio motiviran razmišljati o prilikama i prijetnjama koje donosi globalizacija i otvaranje tržišta. Neki su se probudili na vrijeme, a neki, pogotovo veliki sustavi, na koje vlast ima velik utjecaj, umjesto da budu lokomotive razvoja, postali su problem i sebi i drugima. No, dobar dio, pogotovo mlađih poduzetnika i menadžera, godišnje skupi dovoljno milja za dva putovanja oko svijeta i sigurno ih ova kritika pogađa. Ipak, mi poduzetnici moramo priznati svoj dio krivnje za nisku stopu izvoza, u onoj mjeri u kojoj je ona uzrokovana našim (ne)aktivnostima.

Drugi dio odgovornosti – za doprinos gradnji (ne)poticajnog poslovnog okružja snosi vlast. Kakvo je ono i jesu li uvjeti za razvoj slobodnog i konkurentnog poduzetništva napokon znatnije poboljšani? Najveći problem na koji se sve više žale domaći i strani poduzetnici i zbog kojega i dalje trpimo kritike EU, jest fingiranje i pažljivo doziranje borbe protiv korupcije i organiziranoga kriminala. Koliko je dobro organizirana i postavljena vertikala u borbi protiv organiziranoga kriminala pokazuju nelogičnosti dvaju nedavnih slučajeva, koji su proglašeni uspjesima u borbi protiv 'neprijatelja broj jedan' slobodnog poduzetništva. Reketari koji su tražili 400.000 eura od jednog poduzetnika bivaju saslušani i pušteni isti dan, a činovnica koja je uzimala 1000 kuna za ubrzavanje izdavanja građevinskih dozvola zadržana je u pritvoru 'zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke'.

Rumunjska je 2004. za ministricu pravosuđa imenovala nestranačku Monicu Macovei, koja je hrabro i stručno počela borbu protiv korupcije na višim razinama. Njezinim rezultatima EU je bila fascinirana. U samo dvije i pol godine njezina mandata, zbog korupcije su procesuirana dva ministra, bivši premijer i predsjednik, osam članova parlamenta, devet sudaca i tužitelja. Poduzetnici su se osjećali sigurnijima i zaštićenijima, u zemlju su se počele slijevati milijarde dolara ulaganja i Rumunjska je 1. siječnja 2007. ušla u EU. No, kako je Monica bila odlučna hobotnicu loviti, ne za krake, već za glavu, to se mnogima u rumunjskoj politici nije sviđalo. Tako je najzaslužnija osoba za ulazak Rumunjske u EU, samo tri mjeseca nakon proslave ulaska, smijenjena s položaja složnim potezom koalicijskih partnera. Rumunjska danas opet trpi teške kritike EU. Možemo li učiti iz tuđih primjera? Nedostaje li našoj Vladi volje ili čiste savjesti da, umjesto tihe Ane, postavi robusnu nestranačku 'Monicu' i dâ joj slobodne ruke u borbi protiv korupcije, čija god ona bila? Kod nas je, na žalost, mnogima uhu mnogo ugodnija priča o onome što je svojedobno radila jedna druga Monica.

Drugi način na koji svaka vlada pokušava pomoći poduzetnicima, ponajprije izvoznicima, jest aktivna promocija u inozemstvu. Zbog malog unutarnjeg tržišta, ta je potreba kod nas posebno naglašena. Dok se sa Sanaderom možemo složiti u prozivanju poduzetnika za nedovoljnu aktivnost, on nema pravo hvaliti Vladu da je, kako reče, otvarala prilike po svijetu. Predsjednik HUP-a Damir Kuštrak osvanuo je na TV-u s flasterom na čelu. Valjda je dobio ranu od silnog češkanja u pokušaju da se prisjeti kada je to ministar gospodarstva iz prošle Vlade boravio u inozemstvu u misiji promocije našeg izvoza. Na prste jedne nogice troprstog djetlića mogu se nabrojiti njegova putovanja izvan granica zemlje, u cijelom četverogodišnjem mandatu. Iskreno, niti ostali članovi Vlade, uključujući i premijera, na tome planu nisu napravili nešto pamtljivo.

A potreba i prilika da se pomogne i u konkretnim slučajevima je bilo. Agrokor je bio u finalu bitke za turski maloprodajni lanac Migros. Ta najveća potencijalna akvizicija jedne naše firme do sada mogla je otvoriti priliku za izvoz hrvatskih proizvoda u godišnjoj vrijednosti između 400 i 600 milijuna dolara. Iznos je to zbog kojega bi se visoki dužnosnik mnogo veće zemlje od Hrvatske jako potrudio doznati što voli većinski vlasnik Migrosa, veliki industrijalac, gospodin Koc - konjske utrke, Formulu 1 i našao načina 'slučajno se sresti' s njim na nekom prikladnom događaju, porazgovarati o situaciji u regiji, priupitati ga za Todorićeve šanse i usput mu šarmantno približiti atraktivnost ulaganja u pojedine sektore u Hrvatskoj. Na žalost, ništa takvoga se nije dogodilo. A kada vlast nije reagirala na tu transakciju, s golemim povratnim efektom na naše gospodarstvo, što mogu očekivati manji igrači? Može li se itko sjetiti ijednoga važnijeg posla koji je u inozemstvu osigurala politika? Kuštrak je pokušao pa zaradio flaster!

Za političko lobiranje izvoznih poslova potrebna je visoka razina informiranosti i znanja o globalnim sektorskim trendovima, strategijama multinacionalnih kompanija i država. Potrebno je pratiti Financial Times, Fortune, The Economist te imati široku mrežu utjecajnih inozemnih kontakata i ugled, a ne samo 'organizatorske sposobnosti' koje su postale alibi-kvaliteta za obnašanje funkcije ministra u našoj Vladi. Kada je odlučio pokrenuti Srbiju, Đinđić je u Vladu i oko nje postavio nekoliko modernih i stručnih ljudi, obrazovanih na Harvardu, Yaleu, Londonu. Ti su ljudi imali golemu količinu socijalnog kapitala, široku mrežu kontakata u svim utjecajnim poslovnim i financijskim centrima. Golema je prednost njihova izravnog informiranja i komunikacija na tečnom engleskom u usporedbi s 'walkman ministrima', koji su bez slušalica 'izgubljeni u prijevodu'. Tome treba dodati i njegov drugi hrabri potez - stvarni ulazak u rat s organiziranim kriminalom kako bi se ostvario najvažniji preduvjet za poboljšanje poduzetničke klime – pravna sigurnost i poduzetnika i građana. Na žalost, u svome je ratu Đinđić poginuo, a Legija ispao najzaslužniji što danas ne gledamo Srbiji u leđa.

No, upamćen je po hrabrosti u postavljanju ambicioznih ciljeva i sastavljanju kompetentnog tima.
Neka zato našu Vladu ne čude šamari koje prima od učenika, studenata, radnika, poslodavaca... Bit će ih sve više, pogotovo od mlađih, informiranijih i obrazovanijih naraštaja. Jer oni koji su godinama ismijavali 'jubito' ministre nemaju više strpljenja, ni respekta prema onima koji i dalje, umjesto stručnosti i kompetentnosti, kao osnovnu vrijednost, izborom svojih suradnika, promoviraju - poslušnost. Opravdanje 'organizatorskim sposobnostima' može proći u uređenoj zemlji, uhodane državne administracije i snažne ekonomije, ali nikako u Hrvatskoj pred kojom stoje izazovi reformi, uređenja poslovne infrastrukture, iskorjenjivanje korupcije i organiziranoga kriminala. To je posao koji od vladajućeg tima zahtijeva drugačije kvalitete i sustav vrijednosti. Sve glasniji bunt nezadovoljnika upućuje upravo na to, pa je i posljedična nervoza vladajućih razumljiva. Red je zato da svatko, prije prozivanja drugoga, počisti najprije ispred svojih vrata.