Vlade bez kredibiliteta neće moći povlačiti ozbiljnije poteze unatoč pomoći EU

 U Europi se situacija mijenja gotovo iz sata u sat i ne postaje bolja. Nakon Papandreouove ostavke u Grčkoj slijede izbori, a Italija čeka Berlusconijevu ostavku i očito je sve bliže grčkom problemu. Time se rješenja krize sa samita EU i sastanka G20 očito odgađaju. Možda i bez veće štete jer su ionako načelna.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Ovako uzbudljivo u Europi nije bilo vjerojatno još od Drugoga svjetskog rata. Na kontinentu poznatom po godišnjem tempu događaji su se počeli smjenjivati iz sata u sat, i to na više lokacija odjedanput. Od sastanka na vrhu Europske unije pretprošli tjedan akcija jednostavno ne prestaje. Tu su sastanci ministara financija, G20, redovita dopisivanja, telefoniranja, 'tvitanja' i 'fejsbukiranja' državnika, dužnosnika i medija uz neprestane događaje u Ateni, Rimu i Bruxellesu. Poput uzbudljiva teniskog meča, čovjek sve teže prati lopticu, iako unatoč velikom prometu zarada i nije pretjerano velika. Oba sastanka na vrhu od kojih se očekivalo mnogo bila su uobičajeno razočaravajući niz sastanaka-dijagnoza u kojima svi sve znaju o tome što se dogodilo i izražavaju zabrinutost, ali manjka terapija. Samit EU nije polučio nikakve rezultate niti donio rješenje (načelno da se pojača Europski fond za financijsku stabilnost i tobože oprosti Grčkoj pola duga), što je postalo savršeno jasno i onim najuvjerenijim optimistima nekoliko dana poslije kada je grčki premijer Georgios Papandreou sasvim spontano i ničim izazvan objavio da će novi paket mjera štednje staviti na referendum.

Čeka se proljeće u Grčkoj
U danima koji su slijedili zavladao je opći kaos, pojačan sličnim razvojem događaja u Italiji, novoj zvijezdi teatra eurozona. Mnogi su znali da je riječ o perspektivnoj članici vesele skupine, šaputalo se o mogućem nasljeđivanju Grčke, ali ovaj je tjedan postalo jasno da bi Italija mogla postati najveći problem. Grčka se ne predaje tako lako. Nakon niza konzultacija i prepucavanja Papandreou je odustao od referenduma, nečeg što bi zaista bio povijesni trenutak (mjere bi pale, a onda bi tek bila otvorena Pandorina kutija), odlučio odstupiti i formirati vladu nacionalnog jedinstva. Kolika god bila hitnost, političari uvijek imaju vremena odigrati sve svoje karte, svijet bi mogao komotno propasti, oni bi mirno ostali sjediti za stolom i igrati svoj poker s ljudskim sudbinama. Grci su se uspjeli  dogovoriti o datumu izbora, ali određivanje mandatara privremene svestranačke vlade bilo je neusporedivo teži posao, posebice gledajući ankete koje su dvjema najjačim strankama, PASOK-u i Novoj demokraciji, suverenim vladarima otkad je moderne demokracije u toj zemlji, davale zbrojeno manje od 50 posto glasova, povećavajući tako političku zbunjenost. Tko bi trebao voditi glavnu riječ i tko je komu šef ako su svi jednako nemoćni mjereno voljom naroda?

Berlusconi hoće-neće
Baš u to vrijeme, dodaj-oduzmi koji dan, održao se i sastanak 20 najrazvijenijih ekonomija svijeta u Cannesu i pod francuskom palicom, još jaloviji od onog europskog. Dva dana velikih rasprava moglo se svesti na jednu vijest vrijednu pozornosti - da je Silvio Berlusconi, talijanski premijer, nova 'persona non grata', čovjek kojeg se smatra najvećim problemom uz grčku dužničku krizu. Italija je tako i službeno postala sljedeći veliki problem, ravnopravan Grčkoj, s gotovo identično neizvjesnom situacijom kada je u pitanju ostanak vlade. Svi bi da Berlusconi ode, jedino on nikako ne bi. I tako povuci-potegni, čas je vijest da odlazi, čas da ostaje, teško je odrediti je li neizvjesnije u Ateni ili Rimu. Da se primijetiti i novi uzorak na takvim susretima - ako ne znaš što bi, prebaci na Međunarodni monetarni fond. Naime, i ovaj su se put svjetski lideri dogovorili da će pojačati snagu MMF-a i dati mu nadzornu ulogu u konkretnom slučaju Italije, koja je tako sve bliža Grčkoj i kad je riječ o gubitku dijela suvereniteta nad vlastitim financijama. I oni će imati iza leđa računovođu čije će grimase morati naučiti čitati.

Važno u sjeni
Našlo se tu mjesta i za valutne tečajeve, kontrolu tijekova kapitala (potonje treba čitati povezano s prvim), akcijske planove zapošljavanja (kao da se time vlade intenzivno ne bave već godinama, zapravo otkad postoje), financijsku regulaciju i banke, kontrolu cijena sirovina i hrane, porez na financijske transakcije, porezna utočišta i međunarodni monetarni sustav. Izlišno je reći da su sve teme uglavnom dobile 'kopipejstani' zaključak od prošlog ili pretprošlog takvog sastanka. Kina i zemlje u razvoju bit će dobre ako razvijeni budu dobri. U vezi s prve dvije stavke nastavit će se jačanje i primjena strože financijske regulative, napravljen je popis 29 banaka koje će morati imati nešto više kapitala za slučaj poput onog 2008. (osam je iz Amerike, četiri iz Azije, riječ je o uglavnom poznatim imenima poput Goldman Sachsa, JP Morgana, Citigroupa, Bank of China itd.), povećat će se poljoprivredna proizvodnja i suzbiti volatilnost cijena hrane i osnovnih sirovina, a na području poreza na financijske transakcije i međunarodnoga monetarnog sustava nisu postignuti nikakvi dogovori vrijedni pozornosti.

Moguća rješenja
Sve su teme, jasno je, bile potpuno zasjenjene razvojem događaja u Grčkoj i zatim Italiji. Prvi će do izbora u veljači imati ‘sklepanu’ vladu, a drugi će vjerojatno na isti način mučiti kolege u eurozoni, što su veoma loše vijesti. To znači da čak i kad bi bilo nekog ozbiljnijeg plana spašavanja tih zemalja, vlade na njihovu čelu neće imati relevantan kredibilitet niti će se moći povlačiti ozbiljni potezi. Varijanta s odstupanjem grčkog premijera svakako je bolja od referenduma, no daleko je od idealne situacije. Zemlja teško da će išta postići do konstituiranja nove vlade sljedeće godine, a ista neizvjesnost pratit će Italiju s jednako raslojenom političkom scenom u potpunom rasulu. Činjenica da se ni Grčku ne može spasiti, dovoljno govori o onome što se može očekivati ako Italija i službeno postane isti takav problem, a treća je ekonomija Europe. Najveća vijest proteklih dvaju tjedana javno je priznavanje mogućnosti izlaska Grčke iz eurozone, možda i najboljeg rješenja, iako dalekog od idealnoga. Zemlja bi se mogla u miru pozabaviti sama sa sobom uz velik prvotni šok, no i vjerojatan oporavak (ako se uzme primjer Argentine), a eurozona bi mogla odahnuti bez tog utega i potrošiti možda manje, a vjerojatno jednako novca da sanira svoje banke, kao i da spašava i njih i Grčku. Tada ne bi bilo nevjerojatno očekivati i da pritisak na Italiju splasne, naravno uz uvjet da uspiju stabilizirati financije.