Vlasnici domaćih tvrtki grčevito traže preuzimatelje

Piše: mr. sc. Damir Novotny

Glavna poduzeća, koja bi trebala raspolagati s dovoljno potencijala za pronalaženje odgovarajućih tržišnih niša unutar velikog tržišta EU, zbog privatizacijske politike prepuštena su velikim međunarodnim ompanijama koje lokacije za ulaganja u prerađivačke kapacitete traže negdje drugdje, a ne u Hrvatskoj

Različite i kontradiktorne izjave europskih političara o izgledima Hrvatske za punopravno članstvo u EU do kraja ovoga desetljeća ovih dana otvaraju opetovanu medijsku i političku raspravu. Bez obzira na nedorečenost europskoga političkog sustava, navodno će se primijeniti formula 10 + 2 + 1, koja bi trebala značiti da će se, osim već primljenih istočnoeuropskih zemalja, u ovom valu Europskoj uniji pridružiti i Rumunjska, Bugarska te Hrvatska.

Vrlo je nezahvalno prognozirati kakva će politička volja vladati Unijom za pet godina, ali se po mnogočemu može zaključiti kako je danas raspoloženje većine europskih političara da se Hrvatsku primi do 2009. godine, neposredno nakon dviju, ekonomski manje razvijenih, zemalja Jugoistočne Europe. Riječ je, dakle, o čistom političkom procesu. U domaćim se medijima sve više govori o tome da hrvatska državna administracija, a posebno politička elita, nije spremna ostvariti ambiciozan cilj tehničkih priprema i političkog usklađivanja s EU. Politička konvergencija je, međutim, manji dio problema!

U lipnju ove godine Europska je središnja banka, naime, objavila izvješće o makroekonomskom položaju zemalja službenih kandidata za ulazak u EU. Osim makroekonomske stabilnosti, ECB glavne rizike hrvatske ekonomije vidi u visokom stupnju eksterne ovisnosti, koncentraciji banaka u financijskom sektoru, previsokom udjelu (turističkih) usluga u BDP-u i visokoga vanjsko-trgovinskoga deficita te posebno u nedovoljnoj efikasnosti i izvoznoj snazi domaćeg realnog sektora. Neki od ovih rizika znatno će se povećati ulaskom u EU, kad će se domaće tržište potpuno otvoriti i tako ugroziti ionako krhke pozicije domaćih poduzeća te dodatno povećati uvoz kojim će se odgovarati na domaću potražnju.

Ulazak u EU, bez obzira na to hoće li do toga doći do kraja ovog desetljeća ili početkom sljedeće, neće, dakle, riješiti pitanja koja proizlaze iz postojeće ekonomske strukture. Ubrzani rast gospodarstva utemeljen na rastu potražnje za domaćim robama na tržištu EU kao glavnom vanjsko-trgovinskom partneru mogao bi zbog nedostatka roba koje bi se mogle ponuditi europskim kupcima jednostavno izostati. Vlada može, zbog različitih unutarnjopolitičkih razloga, prenaglašavati neke pozitivne trendove, poput snižavanja stope nezaposlenosti ili blagoga trenda rasta robnog izvoza, međutim, glavne barijere ubrzanom ekonomskom rastu ostaju nepromijenjene.

U pitanju nije samo visoko vanjsko i ukupno zaduženje javnoga i privatnog sektora, koje u uvjetima rasta kamatnih stopa može biti zapreka daljnjim ulaganjima u nužnu modernizaciju realnog sektora hrvatske ekonomije, niti je riječ samo o neuređenom pravosudnom sustavu i slaboj državnoj upravi, koji su kronično nenaklonjeni poduzetništvu i stvaranju novih vrijednosti. Zahvaljujući visokoj kapitalizaciji i profitabilnosti, prilično razvijen i suvremen financijski sektor u budućnosti može, i pored rastućih rizika kao posljedice kreditne ekspanzije, amortizirati eventualne šokove pa do posebno velikih dužničkih kriza vrlo vjerojatno neće doći. Riječ je, naime, o problemima koji se godinama produbljuju u mikroekonomskoj sferi hrvatske ekonomije. Domaća poduzeća sučeljavaju se s računom katastrofalnih posljedica amaterski vođene ekonomske politike u posljednjih desetak godina, koji uoči ulaska u EU dolazi na naplatu.

U realnom sektoru stvari ne stoje dobro. Glavna poduzeća, koja bi trebala raspolagati s dovoljno potencijala za pronalaženje odgovarajućih tržišnih niša unutar velikog tržišta Unije, zbog privatizacijske politike prepuštena su velikim međunarodnim kompanijama koje lokacije za ulaganja u prerađivačke kapacitete traže negdje drugdje, a ne u Hrvatskoj. Preostale, pak, privatizirane velike kompanije u privatizacijskom su procesu došle pod upravljačku kontrolu političkih klijenata ili zaposlenika. Obje te grupe sudionika u privatizaciji ne pokazuju ambicije prilagođavanja europskoj praksi, provode etnocentričnu poslovnu strategiju i jedina im je namjera eksploatirati domaću tržišnu poziciju.

Ograničenost domaćega tržišta te ulagače prisiljava na stalne pritiske prema političkim sponzorima s ciljem osiguravanja monopolističkog položaja. Danas, kada čak i kompanije iz bivšeg Sovjetskog Saveza preuzimaju poduzeća u zemljama 'stare' Europe i tako osiguravaju održivost svojega rasta, vrlo su rijetki primjeri akvizicija i anorganskog rasta na 'tvrdom' zapadnoeuropskom tržištu. U žurbi rješavanja privatizacijskoga vrućeg krumpira i aktualna Vlada, jednako kao i njezini prethodnici, ponavlja iste pogreške - kao da je privatizacija sama sebi svrhom, a ne da se vlasničkim restrukturiranjem osiguraju pretpostavke promjena u strukturi domaće ekonomije i ostvare ciljevi ubrzanoga rasta!

Zakonski se okvir, ali ni logika privatizacije, bez obzira na smjene na Markovu trgu, u svojoj biti nisu mijenjali od početka tranzicije. Država nastoji pobjeći od odgovornosti za stanje u mikroekonomiji umjesto da, aktivno upravljajući svojim privrednim portfeljom, kao što to uporno čini Slovenija, osigura uvjete za dugoročan rast tih poduzeća. Nesuvisla privatizacija Končara, nekad jedne od najsnažnijih industrijskih grupacija u regiji, pokazuje potpunu nebrigu izvršne vlasti za ono što se događa u prerađivačkoj industriji. Končarov neposredni konkurent, slovensko Gorenje, nakon uspješne državne sanacije i privatizacije kroz državne i paradržavne investicijske fondove drži oko pet posto svjetskog tržišta bijele tehnike.

Izvozni napori domaćih privatnih poduzeća u najčešće se zaustavljaju na zemljama bivše Jugoslavije. Širenje poslovanja na susjednu Mađarsku, iako zemljopisno vrlo blisko tržište, već je nepremostiva zapreka, dok s druge strane mađarska poduzeća vrlo uspješno ulažu u Hrvatskoj. Tvrtke nisu iskoristile tranzicijsko razdoblje za poslovnu transformaciju. Nedostatak kapitala i neprofesionalno upravljanje nisu povoljno tlo za strategiju poslovnog rasta izvan granica domaćega tržišta. Radničko dioničarstvo, bez obzira na neka pozitivna obilježja, zasigurno nije ono što je hrvatskoj ekonomiji potrebno u smislu ostvarivanja dugoročnih ciljeva dinamičnog ekonomskog rasta. Hrvatskoj su potrebni ozbiljni poduzetnici koji mogu mobilizirati kapital, imaju viziju na širem regionalnom i europskom tržišnom prostoru te su u stanju prihvatiti najbolju upravljačku praksu.

Upravo zbog nedostatka ambicija i poduzetničke snage vlasnici domaćih poduzeća grčevito traže preuzimatelje. Svjedoci smo drugog vala prodaje domaćih tranzicijskih poduzeća međunarodnim investitorima i velikih vrijednosti za domaće dioničare koje se ostvaruju na tim transakcijama. Najveće transakcije preuzimanja kontrolnih paketa u domaćim poduzećima koje će voditi strani globalni ulagači tek se, kao rezultat približavanja Hrvatske članstvu u EU, mogu očekivati. Ekonomska politika koju su provodile hrvatske vlade i posebno politička ekonomija hrvatske tranzicije nisu ohrabrivale poduzetništvo koje bi bilo utemeljeno na europskoj poslovnoj tradiciji i najboljoj praksi.

Država kao vlasnik i privatni vlasnici nisu upravljali hrvatskim poduzećima na načelima stvaranja nove dodane vrijednosti, nego se u većini slučajeva trošila supstancija stvorena prije početka tranzicije. Iako nije jedina, Pliva je možda najbolji primjer. Zahvaljujući transferima iz državnoga zdravstvenog sustava na osnovi visokih cijena domaćih lijekova, Pliva je imala dovoljno vlastitih izvora za financiranje razvoja. Stvoren je veliki goodwill čija se vrijednost godinama iscrpljivala, da bi ta supstancija vrlo brzo nestala. Ovih se dana odlučuje o novom vlasniku Plive, ali ta tvrtka više nema ulogu motora rasta hrvatskoga gospodarstva.

Vladinom politikom i politikom Središnje banke nije se stvaralo povoljno okruženje za važnija neposredna strana ulaganja. Ako se izuzmu turistička poduzeća, vrlo su rijetka ulaganja u izvozno usmjerene sektore domaćega gospodarstva. Sadašnja struktura realnog sektora, posebno stanje u prerađivačkoj industriji, ne može osigurati dugoročno održivi rast robnog izvoza i uspješnog integriranja nakon ulaska u EU. S obzirom na stanje u kojem su i potencijalima s kojima raspolažu, hrvatska poduzeća danas nisu sprema za ulazak u EU. Pristupanje Uniji velika je šansa za hrvatsko gospodarstvo. Ne postignu li sadašnja i buduće hrvatske vlade opći konsenzus za provođenje dubokih i sveobuhvatnih strukturnih reforma kojima bi se sadašnje rentijersko i nepoduzetničko ozračje zamijenilo 'novim valom' u domaćem gospodarstvu, te šanse neće biti iskorištene.

Slovenci koriste prednosti EU tržišta

Slovenski kamionski prijevoznici, primjerice, vrlo uspješno koriste prednosti velikog europskog tržišta. Može se samo pretpostaviti što će se dogoditi s domaćim prijevoznicima kad im Slovenci budu mogli neometano konkurirati. Hrvatska poduzeća su većinom slabo kapitalizirana, na niskoj razini tehnološke opremljenosti i s upravljačkim strukturama koje nisu osposobljene za oštru tržišnu utakmicu. Valja očekivati da će, poput Plive, i ostala velika domaća poduzeća u privatnom sektoru potrošiti ranije akumulirane vrijednosti i vrijednosti koje su ostvarivala zahvaljujući zaštićenom položaju na domaćem tržištu. No gospodarski rast koji se temelji na rastu osobne i javne potrošnje ubrzo će iscrpiti svoje potencijale, nakon čega slijedi razdoblje stagnacije i ekonomske kontrakcije.

 Kraj