Vratiti Hrvatskoj suverenitet nad telekomunikacijskom infrastrukturom

Umjesto da pod svaku cijenu pokuša prodati još jedan paket dionica DT-u, Hrvatska vlada bi trebala izaći s kontraprijedlogom razdvajanja T-HT-a i zahtjevom za većinskim vlasništvom nad cjelokupnom infrastrukturom dok se o udjelima u mobilnom i fiksnom operateru može raspravljati

Piše: prof. dr. Saša Pekeč
The Fugua School of Business Duke University

           
                 Drugim riječima, ako ne koristite metode upravljanja iz 19. stoljeća, telekomunikacije su ključne u svim aspektima poslovanja: od optimizacije operacija do marketinga i upravljanja odnosa s klijentima. Zato nam oni koji ignoriraju značenje zdravoga telekomunikacijskog tržišta za cjelokupnu uspješnost gospodarstva indirektno poručuju da je njihova vizija Hrvatske negdje u rasponu od besperspektivne kolonije s jeftinom radnom snagom i s povoljnim uvjetima za manufakturne ekspoziture globalnih korporacija do gospodarstva koje se bazira na isisavanju resursa od strane onih koji će te resurse znati efikasno isisati.

Hrvatsko telekomunikacijsko tržište, na žalost, nije zdravo, a u mnogim aspektima teško je uopće govoriti o 'tržištu' upravo zbog izgubljenog suvereniteta nad telekomunikacijskom infrastrukturom. Problem je u vlasništvu T-HT-a nad fiksnom telekomunikacijskom mrežom i interesima većinskog vlasnika T-HT-a, koji nisu u skladu s javnim interesima.

Maksimizacija profita kroz iskorištavanje postojeće infrastrukture rezultira nepristupačnim cijenama telekomunikacijskih usluga, neprimjerenima stupnju razvoja hrvatskoga gospodarstva. Npr. Hrvatska se ne može ponositi penetracijom širokopojasnog pristupa internetu. Nadalje, pogled na cijene, za usporedbu mjerodavnog, 'flat-rate' pristupa ukazuje da je riječ o jednoj od najskupljih ponuda u Europi. Sve djeluje još depresivnije ako u obzir uzmemo i naš per capita GDP. Uostalom, i svi građani Hrvatske svakog se mjeseca kroz račune telekomunikacijskih usluga redovno podsjećaju da nešto nije u redu s hrvatskim telekomunikacijskim tržištem: telekomunikacijski računi su u mnogim domaćinstvima najveća, dok su prije desetak godina bili zanemariva stavka u mjesečnom proračunu.

Istovremeno, profiti T-HT-a u fiksnoj telefoniji već su godinama u rangu od otprilike tisuću kuna na godinu po fiksnoj liniji. S obzirom na standard brojnih građana Hrvatske, kao i na činjenicu da je danas T-HT vlasnik žice koja vodi do vaše telefonske utičnice iako su mnogi hrvatski građani svojevremeno plaćali značajne iznose za te iste priključke, pitanje je dana kad će se neki populistički nastrojeni političari sjetiti reagirati na takvu naizgled neokolonijalnu profitabilnost.
Novac od T-HT-ovih profita dolazi i do manjinskog vlasnika, Vlade Republike Hrvatske. Benevolentan odnos već tri vladajuće garniture prema uzročnicima problema na telekomunikacijskom tržištu možda ipak manje govori o kakvim je profitima riječ, a više o nerazumijevanju dugoročne štete koja proizlazi iz kočenja razvoja telekomunikacijskog tržišta.

Ako postoji nacionalni konsenzus da Hrvatska kao moderna kolonija jeftine radne snage nije prihvatljiva vizija budućnosti te da se trebamo usredotočiti na Hrvatsku kao gospodarstvo znanja, onda su proračunski prihodi od prodaja udjela u T-HT-u i od dobiti T-HT-a vrlo skupo plaćeni. Sve dok T-HT može izvlačiti feonomenalne profite, ne zbog stvaranja novih vrijednosti već zbog iskorištavanja monopolističkog položaja uz minimum ulaganja, većinski vlasnik T-HT-a neće imati razloga za značajniji razvoj infrastrukture.

O ujednačenom razvoju pak ne treba gajiti nikakve iluzije. Npr. upravo je u ovom tjedniku nedavno izašla vijest sa stavom T-HT-a da nema interesa za razvoj telekomunikacijske infrastrukture na hrvatskim otocima, jer bi takva aktivnost bila neprofitna. Što Hrvatska vlada, kao manjinski vlasnik T-HT-a i kreator okruženja koje bi trebalo omogućiti razvoj hrvatskoga gospodarstva, takvim stavom poručuje poduzetnicima na hrvatskim otocima? Kako će ova ili neka druga Vlada reagirati kad T-HT ne bude imao interesa za uvođenje novih tehnologija ili za razvoj infrastrukture u nekim drugim područjima gdje neće biti direktnoga i instantnog profita za većinskog vlasnika?

Telekomunikacijski monopolist u privatnom vlasništvu nipošto nije hrvatski specifikum. No, Hrvatska je jedna od rijetkih država koja je privatizirala relativno razvijenu telekomunikacijsku infrastrukturu (tj. novi vlasnik nije morao značajno ulagati) i koja istovremeno nije zadržala kontrolu nad telekomunikacijskim monopolistom i samim tim nad strategijom razvoja telekomunikacijskog tržišta. To se moglo ostvariti kroz mehanizme korporativnog odlučivanja koji bi manjinskom vlasniku dali mogućnost kontrole, ali i kroz kvalitetni zakonodavni okvir i djelotvornost regulatornih agencija.

Na žalost, Hrvatska agencija za telekomunikacije (HAT) i Hrvatska agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) mogu jedino poslužiti kao školski primjeri agencija koje su djelotvorne koliko i fikusi u uredima njihovih čelnika. Nedavni primjer T-HT-ove kupnje Iskona na vidjelo je izvukao sve dimenzije nemoći tih regulatornih agencija. S jedne strane čelnici HAT-a su željeli reagirati, ali shvatili su da im zakonodavni okvir nije dao mogućnost reagiranja. S druge strane iz AZTN-a, koji je imao mogućnost diskrecijskog odlučivanja, slijegali su ramenima i pozivali se na prepisanu EU regulativu, neizravno priznajući da nam zakoni nisu u skladu s ekonomskim osnovama regulacije tržišta.

Čak kad bi hrvatsko telekomunikacijsko tržište bilo uređeno i kvalitetno regulirano, postojanje monopolista poput T-HT-a nije optimalno rješenje. Osnove ekonomskih znanosti ukazuju da su monopolisti inherentno neefikasni. T-HT je i za neupućenog promatrača lijep primjer monopolističke neefikasnosti. Razni tehnički detalji ukazuju na neefikasnost poslovanja - uostalom i iz samog T-HT-a često slušamo izjave da je zaposlenih previše. Nadalje, svakom su uočljiva značajna ulaganja u oglašavanje i sponzorstva koja su u nesrazmjeru sa sličnim ulaganjima svjetskih telekomunikacijskih kompanija. Dok u T-HT-u nailazimo na talentirane mlade menadžere, istovremeno je moguće da su u upravi kompanije ljudi upitnih menadžerskih sposobnosti, znanja i kvalifikacija.

Takva paradoksalna situacija je moguća jer uspješnost T-HT-a nije primarno bazirana na poslovnoj izvrsnosti, već na iskorištavanju mnopolističkog položaja.
Neosporno je da su, gledano kroz osnovna načela regulatorne ekonomije, u procesu privatizacije T-HT-a napravljene kardinalne početničke pogreške. Još uvijek su otvorena pitanja jesu li te pogreške napravljene iz neznanja ili namjerno: možda je kratkoročni cilj pribavljanja novca plaćen prevelikim ustupcima; možda se radilo o klasičnom mikroekonomskom primjeru problema principala i agenta, tj. povođenja za osobnim interesima ili se radilo nečem trećem ili kombinaciji razloga? Ipak, od kopanja po prošlosti nema prevelike koristi i treba se okrenuti budućnosti.

Što bi se u ovom trenutku moglo učiniti da se telekomunikacijsko tržište liberalizira i da se telekomunikacijska infrastruktura razvije i u skladu s javnim interesima?
S obzirom na demonstriranu nemoć regulatornih agencija, stvarna liberalizacija telekomunikacijskog tržišta nemoguća je sve dok su vitalni djelovi infrastrukture u posjedu T-HT-a. Jedan od standardnih naputaka pri privatizaciji telekomunikacijskih kompanija, koji na žalost nije bio poštovan kod privatizacije T-HT-a, jest da se telekomunikacijska kompanija vertikalno razdvoji. U slučaju T-HT-a radilo bi se o razdvajanju na tri kompanije: mobilni operater, operater fiksne telefonije s pružanjem usluga pristupa internetu, te kompanija koja upravlja infrastrukturom.

Umjesto da pod svaku cijenu pokuša prodati još jedan paket dionica DT-u, Hrvatska vlada bi trebala izaći s kontraprijedlogom razdvajanja T-HT-a i zahtjevom za većinskim vlasništvom nad cjelokupnom infrastrukturom (u tom smislu bi i stav Vlade trebao biti da je u posljednje vrijeme često spominjani DTK neosporno u državnom vlasništvu i da DT treba dokazati suprotno ako se ne slaže s tim stavom), dok se o udjelima u mobilnom i fiksnom operateru može raspravljati. (Štoviše, država bi udjele u takvim, strateški nevažnim kompanijama trebala prodati, ali ne nužno i darovati DT-u.)

Takav razvoj situacije ne bi nužno bio u interesu DT-a, jer profiti T-HT-a ne dolaze iz tržišne utakmice, već iz vlasništva nad infrastrukturom. No, pitanje je bi li se DT mogao oduprijeti snažnoj i odlučnoj Vladi koja bi, kad bi se imala snage oduprijeti zovu dividende T-HT-a i analizirati svoje opcije strateški i s pogledom koji seže dalje od sljedeće proračunske krize, mogla kroz razne mehanizme učvrstiti svoju pregovaračku poziciju.

Recimo samo da bi i HAT i AZTN mogli biti djelotvorniji u regulaciji odnosa na telekomunikacijskom tržištu i zaštiti javnog interesa. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je T-HT samo djelić globalnog imperija DT-a i da kao takav može biti predmet trgovine između globalnih telekomunikacijskih igrača. Osim toga, brand T-HT-a nije najpozitivniji, tj. neki novi telekomunikacijski igrač bi s novim brandom u Hrvatskoj imao priliku izgraditi i profitabilniji biznis. Zato ne treba zaboraviti da Vlada može ojačati svoju pregovaračku poziciju i kroz pametno iskorištavanje mogućnosti licitiranja prodajom svojeg udjela u T-HT-u i nekom drugom, a ne samo DT-u.

Kad bi Vlada došla do većinskog vlasništva nad telekomunikacijskom infrastrukturom, mogla bi je ponuditi pod jednakim uvjetima svim igračima na telekomunikacijskom tržištu i na taj način liberalizirati tržište. To bi ujedno bio i znak da Vlada brani javni interes, da je Vladi očuvanje suvereniteta nad telekomunikacijskom infrastrukturom važnije od proračunskih prihoda kratkog daha, te da je, ne samo deklarativno, zainteresirana za Hrvatsku kao gospodarstvo znanja.