Vrijeme za rastanak s MMF-om?

Popularne, to jest populističke rasprave o odnosima s MMF-om (i Svjetskom bankom), najčešće započnu i završe stereotipom prema kojemu nam međunarodne financijske institucije nameću uzde bez čije bismo se sprege, navodno, puno brže razvijali. Takva priča obično završi optužbom na račun trenutne vlasti

Piše: mr Velimir Šonje

Godine prolaze, vlasti se mijenjaju, no unatoč tome, MMF je još uvijek tu. Znači li to da hrvatskom od 1991. naovamo vlada niska neosvještenih političara koji nas izručuju „centrima financijske moći“, ili su uzroci trajnog braka s MMF-om puno dublji? I kada bi taj brak mogao završiti?

Korijeni odnosa između Hrvatske i MMF-a sežu do 14. prosinca 1992., kada je Hrvatska postala članicom ove međunarodne financijske institucije. Prve su godine bile obilježene tzv. redovitim promatranjem. Zbog rata i neriješenog naslijeđa duga bivše Jugoslavije, Hrvatska nije bila u prilici uzimati kredite od MMF-a.

Nakon uspjeha u obaranju inflacije u jesen 1993. te u svjetlu sve boljih izgleda za povoljno razriješenje ratnoga sukoba za hrvatsku stranu, integracija Hrvatske u međunarodne gospodarske tokove postala je jednim od prioriteta ekonomske i financijske politike. Taj je korak zavisio o regulaciji dugova bivše Jugoslavije, pa prve aranžmane s MMF-om iz 1994. treba promatrati u kontekstu niskih međunarodnih pričuva i potrebe prekida međunarodne financijske izolacije.

Tada tijesna suradnja s MMF-om uklapa se u slijed događaja od 1994. do 1997.: nakon početka formalnih aranžmana s MMF-om uslijedilo je reguliranje odnosa s vjerovnicima okupljenima u Pariškom i Londonskom klubu i dobivanje međunarodnog (investicijskog) kreditnog rejtinga u prosincu 1996.

U ožujku 1997. trebala je započeti nova faza odnosa Hrvatske i MMF-a. Sklopljen je tzv. EFF (prošireni) aranžman koji je trebao uključivati šire gospodarske reforme. Međutim, rastuća međunarodna politička izolacija Hrvatske prijetila je političkom instrumentalizacijom odnosa Hrvatske i MMF-a.

Objema je stranama odgovaralo da se temeljem „gentlemanskog sporazuma“ nikome ne daje prilika za odigravanje političkog ping-ponga osjetljivom financijskom lopticom. Tako je Hrvatska za duže vrijeme ostala de facto bez odnosa s Fondom. Nastavak političke izolacije, globalna financijska kriza i kulminacija privatizacijskih i regulacijskih neuspjeha, doveli su do ekonomske stagnacije i eksplozije fiskalnog deficita 1998./99.

Dolaskom koalicijske vlasti 2000. i njezinom orijentacijom prema infrastrukturnim projektima i, općenito, prema poticanju agregatne potražnje, postalo je sve jasnije da će visoki fiskalni deficit i ubrzani rast vanjskoga duga ostati trajno obilježje gospodarskog razvitka.

Među kreatorima politike postupno je sazrijevala svijest o tome da sklapanje aranžmana s MMF-om može poslužiti signaliziranju financijske stabilnosti na svjetskom financijskom tržištu čija su dugoročna sredstva (u zemlji takvoga kapitala nije bilo) bila potrebna za financiranje državnih kapitalnih ulaganja.

Tada započinje zategnuto i nervozno razdoblje koje je obilježeno probijanjima financijskih kriterija, zahtjevima za toleriranje njihovih neizvršenja, metodološkim  nesporazumima (zbog različitog viđenja fiskalnih brojki za 2003. taj Stand-by formalno nije nikada zaključen) te stalnim pokušajima da se kroz monetarnu kontrolu zaustavi ekspanzija kredita privatnom sektoru ne bi li se time kompenzirao neuspjeh u bržem discipliniranju trošenja javnoga sektora (koje niti jedna dosadašnja vlast ni međunarodna financijska institucija do sada nije uspjela primiriti do poželjne razine).

Razdoblje u kojem se danas nalazimo samo je nastavak odnosa profiliranih u prvoj polovici desetljeća, s dva mala dodatka. Prvo, navodno je sada MMF neizbježan, jer mu je EU delegirala posao nadzora nad tekućim gospodarskim kretanjima u Hrvatskoj. Drugo, do sada smo se, izgleda, uvjerili da bi bez MMF-ovih ciljeva i stega svi deficiti, i oni privatni, i oni javni, eksplodirali.

Obuhvatimo li proteklih deset godina jednim pogledom, uočit ćemo da su odnosi s MMF-om uvijek služili nekom širem političkom cilju. Sredinom 90-tih poslužili su integraciji Hrvatske u međunarodne financijske tokove.

Početkom ovoga desetljeća poslužili su održavanju fiskalnoga deficita i vanjskoga duga u okvirima koji bi probili granice održivosti da nije bilo disciplinirajuće uloge MMF-a. Fond je, s druge strane (čitaj: zauzvrat), osigurao bolji pristup međunarodnim investitorima koji financiraju naše deficite (dio kojih, ruku na srce, ipak trajno potiče gospodarski rast). Slična se situacija nastavlja i danas, u okviru aktualnoga Stand-by aranžmana.

Zajedničko svim tim epizodama je signaliziranje održivosti gospodarske politike (inozemnim kreditorima, investitorima, EU ...), jasni iskaz i kvantifikacija njezinih ciljeva, te kontrola njihovoga provođenja. Premda se često ističe kako se u programe s Fondom ugrađuju odrednice ekonomske politike koje se u domaćim političkim bitkama ne bi mogle „prodati“ bez vanjskoga pritiska (npr. neke privatizacije), glavno je obilježje svih programa s Fondom kvantifikacija ekonomskih ciljeva, njihova usklađenost, održivost i mogućnost kontrole.

Otud slijedi da bi potreba za bilo kakvim odnosima s MMF-om nestala ako bi hrvatska vlada samostalno donijela gospodarski program koji bi istovremeno signalizirao održivost, sadržavao kvantitativne ciljeve, rokove izvršenja i (provedive!) kontrolne mehanizme. U nedostatku takvoga programa, MMF obavlja (i) funkciju javnoga managementa, jer osigurava (čitaj: prisiljava) kreatore politike na transparentnost (iskaz ciljeva), njihovo usklađivanje, kontrolu i reagiranje ukoliko dođe do odstupanja očekivanih kretanja od ciljeva.

MMF-ova usluga osiguranja konzistentnog makroekonomskog upravljanja ima svoju cijenu: Fond nameće svoj pogled na gospodarska pitanja. U proteklom desetljeću korisne sklonosti MMF-a niskoj inflaciji, konsolidaciji i privatizaciji bankovnih sustava, u ovom su zamijenjene pretjeranom brigom zbog priljeva inozemnog kapitala i rasta kredita.

Tako i u najnovijim najavama koje stižu iz središnje banke o daljnjem zaoštravanju devizne i prudencijalne politike, vanjskim promatračima nije lako razdvojiti „domaću“ komponentu koju su naši centralni bankari osmislili sami, od „inozemne“, koju potiho i na vrlo sofisticiran način nameće MMF.

Primjerice, u najavljenom propisivanju izdvajanja više kapitala za kreditiranje (stanovništva) uz valutnu klauzulu može se naslutiti autorstvo Fonda. Njegovi su stručnjaci veoma oprezni prema kreditima s valutnom klauzulom, jer se njima devizni rizik prenosi na krajnje dužnike koji, u slučaju naglijega slabljenja valute, mogu imati problema s otplatom.

Što bi se dogodilo da nema MMF-a? Možda bi regulacijski aktivizam središnje banke bio manji. Manje aktivizma značilo bi relaksiraniju monetarnu i deviznu politiku, pa se na prvi pogled može činiti da bi to moglo pogodovati gospodarskom rastu. U kratkom roku. No, što je s dugim rokom? Ne bi li nedostatak MMF-ove kontrole doveo do nekontroliranog divljanja fiskalnoga deficita i prevelike državne i ukupne potrošnje?

Eksterna disciplinirajuća uloga MMF-a postupno gubi na važnosti s približavanjem EU. Kriteriji iz Maastrichta (deficit manji od 3% i javni dug manji od 60% BDP-a), premda daleki, postupno dobivaju na važnosti u razmišljanjima naših političara. S druge strane, iako bi MMF mogao imati važnu ulogu u promoviranju ideje da fiskalni deficit nije nužno uvijek dobar i poticajan za gospodarski rast (jer ponekad takvu poticajnu ulogu može odigrati i fiskalni suficit), on do sada nije pokazao ni hrabrost ni političku sposobnost da odigra ulogu usmjerenu izazivanju većega zaokreta gospodarske politike.

Ograničivši se na „kontrolu štete“ koja može nastati zbog prevelikih deficita (i/ili pretjeranog kreditnog rasta), MMF će se pokazati suvišnim u trenutku kada drugi nad-nacionalni autoritet preuzme kontrolu nad parametrima gospodarske politike, ili kada zemlja postigne takav stupanj ekonomsko-političke zrelosti da je u stanju sama osmisliti i provesti dugoročno održivu makroekonomsku politiku (i time zaslužiti povjerenje privatnih međunarodnih investitora).

Bilo bi otužno ako bismo pasivno čekali da se kontrola nad parametrima makroekonomske politike prenese s MMF-a na EU. Sve što bi nam u međuvremenu preostalo je kavansko gunđanje da nam „drugi“ ne daju da se razvijamo i određuju pravila igre (pravila baš ne volimo). Zrelost se dokazuje u samostalnosti i upravo bismo se tom činjenicom trebali rukovoditi ako u skoroj budućnosti prije ulaska u EU zahvalimo MMF-u za dosadašnju suradnju.

No, zrelost se ne može dokazati ako bi potom započeo destruktivni političko-ekonomski grabež za što većim dijelom (pre)obilnoga kolača javne potrošnje, jer ta je potrošnja, baš kao i porezi, odavno ozbiljno previsoka, kao što je previsok i fiskalni deficit, kao što je i administracija prevelika i neefikasna, te kao što je većina oblika državne regulacije u nas neučinkovita, neusklađena, nepoticajna i skupa.

Zrelost u slobodi znači prihvaćanje rizika da sve može skliznuti sa dobroga puta, pa je pitanje za našu političku elitu žele li oni tu slobodu, ili je za provedbu ozbiljnijih promjena nužno imati alibi vanjskoga mentora bez čije prisutnosti u Hrvatskoj možda nije moguće provesti ozbiljnije reforme. Jer, ako pitamo one koji glasuju žele li oni promjene usmjerene k više tržišta, manje poreza i državne redistribucije, oni će u većini, budimo realni, reći – ne.

Izbor stoga nije velik. Sloboda od eksternih ograničenja znači više domaćih političkih konflikata, jer nema one spasonosne „tako kaže MMF“ ili „tako kaže EU“. Više domaće politike znači ogroman trud, puno vremena i živaca koje treba uložiti u prodaju ideja i programa koji su glasačkome tijelu strani (više tržišta, manje poreza i preraspodjele, efikasnija proizvodnja javnih dobara). U takvoj konstelaciji, imamo tri rješenja.

Prvo, brzo sazrijevanje demokracije, političke tehnike, taktike i širenje ekonomsko-političkih ekspertskih vještina koje će omogućiti brzo pronalaženje racionalnih rješenja za javne probleme. Malo vjerojatno. Drugo, pojava političara (množina!) koji će vjerovati u reforme i biti ih spremni provoditi po cijenu (kratkoročnog) političkog samoubojstva. Treće, mentor i alibi kojeg on pruža. Možete se kladiti između druge i treće opcije na našem web odredištu.

www.arhivanalitika.hr