Za građevince stotine prepreka, za menadžere gotovo nijedna

Niti dvije godine nakon donošenja Zakon o strancima ovog je proljeća dobio novelu kojom je praktično promijenjena trećina Zakona. Unatoč tome, propis nije spriječio rad stranaca ali ga nije ni u pravom smislu omogućio. Toliko potrebne radnike u građevinsrstvu ili cestogradnji jednako je teško dobiti kao i prije

piše prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Zakon o strancima donesen 2007. još je jedan primjer zakona koji se donosi na brzinu i time površno, pa se zbog teškoća u primjeni brzo pokaže potreba za donošenjem promjena ili novela. Tako je trebalo manje od dvije godine da svjetlost dana ovoga proljeća ugleda novela Zakona o strancima, koja ima čak 70 članaka, što je ogroman postotak u odnosu na osnovni tekst koji ima 219 članaka. Dakle, prema gruboj računici promijenjena je čak jedna trećina zakona. Osim toga, članci zakona su glomazni i nepregledni (gotovo u pravilu svaki članak ima pet i više stavaka, a stavci više podstavaka), dok zakonodavac nije propisao izradu tzv. pročišćenog teksta što je pravilo ako se radi lege artis odmah nakon važnih novela.

Novela pak zakona obilježena je maksimalnim favoriziranjem državljana EU (koje se naziva državljanima EEP) i pokušajem pojednostavnjivanja birokratskih zapreka za strance i skraćivanjem zastarnih rokova što je čudno i u potpunom neskladu s tendencijom produljenja tih rokova u skladu s neučinkovitim pravosuđem, barem dok je takvo kakvo je sada.

Živjela birokracija

Zakon razlikuje tri vrste boravka stranaca u RH – kratkotrajni boravak, privremeni boravak i stalni boravak. Kratkotrajni boravak traje do 90 dana i nakon isteka tih 90 dana stranac šest mjeseci ne smije više ući u RH ni prema kojoj osnovi. Za kratkotrajni boravak nije potrebna nikakva procedura osim ako se riječ o državljaninu države za koju je potrebna viza, a takav stranac ne smije ništa raditi u Hrvatskoj. Onaj koji namjerava raditi mora imati najmanje dozvolu privremenog boravka koja traje do jedne godine i može se produljiti, a onaj s privremenim boravkom može dobiti najmanje pet godina neprekidni stalni boravak.

Da bi stranac legalno radio, mora imati ili radnu ili poslovnu dozvolu ili mora imati status tzv. iznimke za koje te dozvole nisu potrebne. Čl. 118. Zakona propisuje postupak ishođenja radne dozvole koji je vrlo složen i izbirokratiziran na što se žale mnogi poslodavci jer je riječ o kvotama kod kojih nije jasno tko i još više zašto netko ima prioritet. Pravilo je da se, čak i kad se dozvola uspije dobiti ,dođe kasno i u međuvremenu se, nažalost, često radi 'na crno', posebno u građevinarstvu. Bitno je i da stranac smije raditi samo kod poslodavca za kojeg je dobio radnu dozvolu i samo za te poslove, što znači da nema nikakve mogućnosti zakonite prilagodbe situacije tijekom rada s tom dozvolom, a nema ni rada na osnovi ugovora o djelu jer se priznaje samo radni odnos.

Nadziratelji nadziranih

Čl. 119. Zakona sadrži 'mali milijun' iznimki kad je radna dozvola potrebna, ali nema ograničenja nikakvim kvotama, a tu su uključeni i čak i radnici u trgovačkom društvu koji na bilo kojoj razini nadziru druge radnike, ali i članovi njihovih obitelji, tako da je lako 'zatvoriti' krug onih koji se formalno međusobno nadziru, i nitko od njih ne potpada ni pod kakve kvote. Bitno je upozoriti da se radna dozvola neće izdati ako poslodavac krši propise o radu, zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, a to znači da je i kašnjenje s plaćanjem od jednog dana kršenje, što ne izgleda logično u situaciji kada i država kasni s plaćanjima. Radnu dozvolu traži poslodavac od policijske uprave prema svojem sjedištu.

Poslovna se dozvola lakše dobije i popis slučajeva u kojima je to moguće je u čl. 132. Zakona (među ostalim i osnivači trgovačkog društva i obrta) uz još neke uvjete, kao što je utjecaj na povećanje gospodarske aktivnosti u Hrvatskoj, ako se uvode novi proizvodni postupci, nova oprema i suvremena tehnologija te potiče otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje domaće radne snage. Problem je što se u vrijeme izdavanja dozvole svi ti uvjeti ispunjavaju na razini obećanja, bez prave sankcije ako se u stvarnosti ne ispune. Tako ispada da je zakon strog prema 'običnom' radniku na građevini, ali vrlo fleksibilan kad je riječ o 'nadogradnji', odnosno svi koji se bave makar i najjednostavnijim menadžerskim poslovima ili se takvima predstavljaju.

Izigravanje s 90 dana

Čl. 139. Zakona sadrži veći broj slučajeva kada ni radna ni poslovna dozvola nisu potrebni za rad koji traje najviše 90 dana na godinu. Ako se tome posveti malo pažnje i odbiju neradni dani, 90 dana naglo se pretvara u daleko veći broj dana i približava se polovini godine, što znači da jednostavnom rotacijom bez radne i poslovne dozvole dva stranca mogu 'pokriti' gotovo cijelu godinu rada u Hrvatskoj, čak i kad bi ih inspekcija svaki dan kontrolirala. U istom članku su i posebne odredbe koje ovlašćuju na rad do 60 i do 30 dana, ali te su kategorije manje zanimljive

 za poduzetnike.

Postoje i posebne kategorije koje nemaju nikakvih vremenskih ograničenja ni dozvola (npr. stranci koji dolaze kao vježbenici u tvrtke čiji su osnivači stranci, stranci na poslovima nadzora i inspekcije remonta, obrazovne institucije kao podružnice...). Svi koji će boraviti dulje od 90 dana dužni su ishoditi privremeni boravak rada bez radne i poslovne dozvole, ali to se dobija bez ikakvih teškoća. Oni koji će raditi do 90 dana od policije moraju dobiti potvrdu o prijavi rada bez radne odnosno poslovne dozvole (ni to nije problematičan postupak).

Svi državljani EEP s valjanim identifikacijskim dokumentom svoje države, sredstva za uzdržavanje i zdravstveno osiguranje mogu dobiti privremeni boravak do jedne godine koji se može produljiti već i ako su vlasnici objekta za stanovanje ili je vlasnik član obitelji.

Sadašnji propis nije spriječio rad stranaca ali ga nije u pravom smislu ni omogućio. I sada se događaju kvote koje nije moguće razumjeti, događa se da nijedan domaći državljanin nešto ne želi raditi, a kvota ipak nije neograničena (naročito teški fizički poslovi), ispada da postoje tvrtke u susjednim državama samo da bi kao fiktivni poslovni partneri praktično iznajmljivale stranu radnu snagu, tvrtke u susjednim državama osnivaju se samo da bi se zaobišli propisi o kvotama, uglavnom može se zaključiti da se ne sluša glas poduzetnika. Ni novela zakona tu nije ništa bitno promijenila, nije spriječila izigravanja niti je osigurala da oni kvalitetni bez teškoća dobiju sve dozvole.