Za utaju više od 300.000 kuna poreza kazna i do deset godina zatvora

Najtežom kaznom zbog utaje poreza mogu biti kažnjeni i direktori tvrtki bez obzira u čijem je ona vlasništvu, uključujući i udruge pa tako i sportske klubove. Time nije isključena i kaznena odgovornost pravnih osoba, dakle onih u čiju je korist, primjerice, direktor napravio kazneno djelo

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Njemačku već tjednima potresa jedna od najvećih poreznih afera, koja se širi i izvan njenih granica sve do Hrvatske. Najveća akcija otkrivanja poreznih utajivača u njemačkoj povijesti počela je uhićenjem ravnatelja Njemačke pošte Zumwinkela, koji je i predsjednik Nadzornog odbora Deutsche Telekoma te član Nadzornog odbora Lufthanse, koji je tajno pohranio novac u lihtenštajnskoj banci LGT. Kad je istraga krenula dalje, pokazalo se da Zumwinkel nije jedini Nijemac koji je izbjegao poreznu obvezu u svojoj zemlji, a također i da banke u Lihtenštajnu takvih klijenata imaju i iz mnogih drugih europskih zemalja.

Iako je u razvijenom svijetu izuzetno važno da porezni obveznik svoje obveze uredno plaća, u povijesti nije manjkalo onih koji su tu obvezu svakako nastojali izbjeći. Treba se sjetiti samo Al Caponea, jednog od najpoznatijih kriminalaca u povijesti kriminala, kojega su progonili radi desetaka ubojstava, ucjena, razbojništva i drugih djela, a konačno osudili baš radi utaje poreza. U novije vrijeme poznati su porezni skandali iz svijeta sporta (Stefi Graff, Michael Schumacher, Boris Becker). U Hrvatskoj tako velikih afera nema, ali je onih manjih bilo, a najnovija je utaja poreza građevinskog poduzetnika Željka Žnidarića, koji je državi na ime poreza dužan gotovo pola milijuna kuna.
Porezne utaje relativno je lako otkriti uz odgovarajuću logistiku i stručan pristup. Tragovi novca, posebno velikih iznosa, ostaju dugo (čak i trajno) i mogu se pratiti, a institut bankarske tajne čak ni u Švicarskoj više ne znači nedostupnost za tijela gonjenja kao što je donedavno bilo.

Podrijetlo imovine nije relikt socijalizma

Hrvatska je formalno preuzela niz poreznih propisa od stranih uzora, uz manje ili veće prilagodbe, i sigurno je napravljen određeni pomak u tzv. poreznoj svijesti ili stezi. Današnje se stanje jednostavno ne može usporediti s onim iz vremena, primjerice, kraja bivše države kada gotovo nitko nije prijavljivao ni plaćao porez na promet nekretnina, koji se prikazivao čak na manje od 50 posto vrijednosti nekretnine, a slično je bilo i na brojnim drugim područjima ‘crnog’ (dakle, posve nelegalnog i neprijavljenog) ili ‘sivog’ tržišta. Danas, na primjeru nekretnina, izbjegavanja poreza u smislu unošenja niže cijene od stvarne ili pak ‘skrivanja’ ugovora prava su rijetkost. Ipak, treba se upitati koja su osnovna pravila sankcija u slučaju utaje poreza, tko i kako i u kojem postupku odgovara i je li riječ o pravnom okviru poticajnom za uredno ponašanje poreznih obveznika.

Činjenica je da se tzv. podrijetlo imovine doživljava kao relikt socijalizma, kao nešto što se uopće ne bi trebalo rabiti, a prava je istina posve drugačija. Upravo je svojstveno kapitalizmu, a ne socijalizmu, da svatko, baš svatko treba položiti račune nadležnim tijelima o tome kako je stekao neku imovinu, a svaka utaja poreza izuzetno je ozbiljan prekršaj ili kazneno djelo i znači pokretanje tijela gonjenja. Isto vrijedi i za poreze koji su, primjerice u SAD-u generalno sigurno bitno veći nego što je to kod nas slučaj. Tako košarkaši NBA u SAD-u plaćaju 52 posto od primljenog iznosa kao poreznu obvezu, a kod nas se posve legalno riješi zarada sportaša u smislu plaćanja poreza za više nego dvostruko manji postotak. 

Za javnost i transparentnost

Porezna tijela donekle pokušavaju, pozivajući se na neke opće zakonske odredbe, voditi postupke koji su u biti ispitivanje podrijetla imovine, ali, koliko je poznato, bez velikih uspjeha i uz relativno jednostavne opstrukcije. Brojna hrvatska dijaspora tu se rabi i zlorabi kao izvor ili 'izvor' različitih, čak i milijunskih pozajmica koje služe kao pokriće za investicije onima koji inače ne bi mogli opravdati svoju imovinu. Imovinske kartice i njihovo objavljivanje zasad su povlastica političara (izgleda da će se vrlo brzo slično primijeniti i na pravosuđe) i nema najava da bi se brzo dogodila dramatična promjena na način da svatko, kao što je slučaj i sa zemljišnim knjigama, može 'zaviriti' u tuđe porezne podatke. To bi zahtijevalo i promjenu niza propisa koji zasad štite tajnost te vrste. Naravno da nije potpuno bez argumenata teza kako bi se time ugrozila nečija privatnost, da bi možda i kriminalni milje na taj način mogao crpiti podatke o tome koga treba odrediti kao metu ucjene, razbojstva i sl. Međutim, protuargumenti su ipak, čini nam se, mnogo jači.

Javnost i transparentnost već su sami po sebi pozitivni i jačaju pravnu državu i osiguravaju državi golem broj pomoćnika u borbi protiv kriminala (u ovom slučaju najprije porezno). S druge strane, u doba interneta i hakera koju su u stanju provaliti u bazu podataka Pentagona, zar stvarno netko misli da je posebno zaštićen u bazi podataka poreznih vlasti - to naprosto nije realno. Dodatno, kroz niz obveza koje pojedini pravni subjekti imaju u izvještavanju (Fina ima najviše tih podataka) svatko tko je računovodstveno pismen može posve legalno doći do golemog broja podataka, toliko velikog da je pitanje što uopće ostaje skriveno. Naravno, preostaje onaj 'sivi' dio, ostaje novac koji se želi 'oprati' i pretvoriti u legalan, i tu podrijetlo imovine ima važnu ulogu u sprječavanju odnosno otežavanju.

Kazne postrožene, praksa ‘siromašna’

Utaja poreza je kazneno djelo propisano u čl. 286. Kaznenog zakona, pri čemu su tek od 1. listopada 2006. kazne drastično povećane. Dotad je maksimalna kazna bila pet godina zatvora, a otad za teži oblik dvostruko, a vrijedi samo za djela učinjena nakon 1. listopada 2006. Smatra se (prema stajalištu Vrhovnog suda RH) da teži oblik i ta veća kazna dolaze u obzir ako je vrijednost iznad 300.00 kn. Ta kazna dolazi u obzir i za direktore tvrtki kada pogoduju samoj tvrtki (čija god ona bila vlasništvo, uključujući naravno i udruge, pa tako i, što je sada aktualno, sportske klubove), a postoji prema posebnom propisu (od ožujka 2004.) i kaznena odgovornost pravnih osoba, dakle i one osobe u čiju korist je direktor npr. napravio kazneno djelo.

Sudska praksa je do sada dosta 'siromašna' i tek treba očekivati veće promjene, očito i u svezi s ponovnim radom Financijske policije, koja je već prema definiciji za financijska i porezna kaznena djela i prekršaje stručnija od onih koji se bave tzv. općim kriminalom ili preostalim kriminalom. Treba dodati da uvijek postoji i mogućnost da se utaja poreza kombinira s nekim drugim djelima, pa tako primjerice s krivotvorenjem isprava i zloupotrebom ovlasti u gospodarskom poslovanju. Bitno je naglasiti da se uz presudu (bude li je) oduzima i stečena imovinska korist, tako da se nikako ne može ostvariti odnosno zadržati korist od porezne utaje, kao i da i onaj tko potiče na izvršenje kaznenog djela i tko u tome pomaže odgovara kao i onaj 'glavni' počinitelj. Sudska praksa je zauzela stav kako se za utaju poreza i drugih doprinosa može odgovarati samo ako je riječ o nekoj dopuštenoj djelatnosti - to je bitno različito od primjera u nekim drugim državama. Treba naglasiti i da u hrvatsko kaznenom pravu postoji uvijek odgovornost za namjeru, ali za nehaj samo ako je to izrijekom propisano kod pojedinoga kaznenog djela - u slučaju porezne utaje tako nije propisano pa se odgovara samo i isključivo za namjeru.