Zašto Hrvatskoj treba uravnoteženi proračun u 2009.?

Restrukturiranje i poboljšanje efikasnosti proračunskih rashoda unutar nultog deficita, po mogućnosti i suficita, ključ je uspješne fiskalne politike u našim uvjetima, ocjena je analitičara Privredne banke Zagreb iz najnovijih PBZ Tjednih analiza u osvrtu na neka mišljenja o tome treba li Hrvatskoj u 2009. godini proračunski deficit ili ne.

Službeni je stav Vlade uravnoteženje proračuna odnosno svođenje deficita na nulu, no u javnosti se mogu čuti i drugačija mišljenja po kojima bi Hrvatska krizu lakše prevladala uz proračunski manjak kojim bi potaknula potrošnju a time i izbjegla recesiju.Ideja o povećanja fiskalnog deficita kao stimulansa rasta u 2009. godini može izgledati primamljivo (anticiklično), no analitičari PBZ-a ističu da ona danas nije primjerena Hrvatskoj stvarnosti, dapače poželjan bi bio i suficit.U odgovoru na pitanje zašto daju pet odgovora.

Prvo, temeljno je pitanje svakog deficita kako se financira. U uvjetima kada je (barem krajem 2008. te očekivano dijelom 2009. godine) gotovo nemoguće dodatno vanjsko zaduživanje države, ostaje samo domaće tržište kao mogućnost prikupljanja sredstava. U sadašnjem makroekonomskom trenutku problem domaćeg tržišta je nedostatak sredstava. Stoga je realno pitanje odakle na domaćem tržištu namaći primjerice oko 7 milijardi kuna za financiranje deficita oko 2 posto BDP-a koji neki predlažu kao 'dobar' za Hrvatsku?

Drugo, po svemu sudeći očekivanja su vanjskih kreditora da bi deficit trebao biti uravnotežen, a Hrvatska kao mala, otvorena, relativno visoko zadužena zemlja nema tu privilegiju da vodi autonomnu ekonomsku politiku neovisnu o preferencijama i očekivanjima vanjskih kreditora. Visok vanjski dug u tuđoj, a ne vlastitoj valuti i nužnost njegova urednog financiranja ne dozvoljavaju avanture na tom planu.

Treće, stupnjevi su slobode monetarne politike (koja je na sebe preuzela vrlo veliki dio osiguranja dosadašnje makroekonomske stabilnosti) relativno mali (prvenstveno iz potrebe očuvanja stabilnosti tečaja visoko eurizirane zemlje) stoga fiskalna politika na sebe jednostavno mora u ovakvim uvjetima preuzeti dodatnu stabilizacijsku ulogu. A uravnoteženi bi proračun (po mogućnosti i suficit) sigurno djelovao stabilizacijski u ovim vrlo burnim vremenima.

Četvrto, hrvatska je Ahilova peta strukturno visok deficit tekućeg računa bilance plaćanja te posljedično visok vanjski dug (dakle postojanje vanjskih neravnoteža). On je, pojednostavljeno, rezultat viška potrošnje nad proizvodnjom u zemlji. Svako smanjivanje rashoda (odnosno usporavanje rasta ispod rasta BDP-a) pridonosi smanjenju vanjskog deficita i potrebi njegova financiranja. Dakle, uravnoteženi je proračun dobar za naše vanjske neravnoteže.

Peto, ukoliko bi deficit i bio moguć (dakle da ga je moguće financirati i da ne izazove negative reakcije rejting agencija a time i kreditora) sigurno bi izazvao učinak istiskivanja privatnog sektora koji je u fazi značajnog usporavanja rasta zapravo nepoželjan. Rijetka raspoloživa sredstva (uglavnom banaka) time ne bi bila plasirana u gospodarstvo, već u državni sektor.

Unutar najavljenih prihoda od 122,6 milijardi kuna ostaje (donekle) sloboda raspoređivanja rashoda kako bi se minimizirali negativni učinci najveće svjetske gospodarske krize u posljednjih pedeset godina.Restrukturiranje i poboljšanje efikasnosti proračunskih rashoda (što je uvijek moguće) unutar nultog deficita/suficita ključ je uspješne fiskalne politike u našim uvjetima, zaključuju analitičari PBZ-a. (H)