Zašto je trebalo potpisati za referendum?

Zbilja nisam mogla vjerovati da je predsjednica Vlade izgovorila ono što je prevalila preko usta nakon višesatnog sastanka Predsjedništva HDZ-a: idemo u rebalans kako bismo osigurali novce za referendum!

Piše Gordana Gelenčer

Da je takvo što blebnula koja od mojih kćeri, već zato što su moje i što ih učim ekonomskoj i matematičkoj logici, otjerala bi ih u kut da posramljeno odstoje koji sat. Ne mogu shvatiti otkud vladajućima moralno, ekonomsko, političko ili bilo koje drugo pravo da izreknu tako sramotnu i bezobraznu tvrdnju. I da referendum stoji točnu u lipu 170 milijuna kuna (zanemarit ćemo da stoji tri puta manje), zar vladajući misle da su svi birači kolektivno retardirani? Zar doista misle da nitko više ne zna niti najjedostavnije matematičke operacije poput zbrajanja i oduzimanja, u najgorem slučaju dvoznamenkastih brojki?

Toliko napora može podnijeti čak i NKV radnik (neka mi oproste svi NKV radnici čiju sam inteligenciju usporedila s onom vladajućih). U proračunu je, i bez očiglednog manjka prihoda, trebalo srezati najmanje 10 milijardi kuna. Milijardi! A uvrijeđeno, ljutito, poraženo lice Jadranke Kosor govori kako ćemo u rebalans zbog stotinjak milijuna kuna troškova demokratskog prava izražavanja mišljenja!

Potpisi za referendum jedina su dobra vijest u posljednjem desetljeću. Ako ni zbog čega drugog onda upravo zbog premijerkine najsvježije 'definicije' razloga rebalansa. Žalosno je što je Kosor propustila iskoristiti početnu popularnost, čak i vjeru birača (i moju!) da će imati volje i odlučnosti nešto učiniti, promijeniti, otvoriti neki novi put. Birači su očekivali spremnost na promjene. Najprije na gore, da bi nam za pet ili deset godina bilo bolje. Promjena ni do danas nema na vidiku. Retorika je ostala jednako ružna i beskorisna. Slažem se s kritičarima koji kažu da većina potpisnika nije imala pojma što potpisuje, jer ne razumije detaljno problematiku ZOR-a. Ali to nije ni važno.

Potpisima su nama i njima dali do znanja da postoji barem zametak nekakve kolektivne svijesti, probuđeno shvaćanje da smo šutnjom i pognutim glavama dopustili da nam oduzmu budućnost, da postoji granica do koje možemo trpjeti namjerno neznanje i nikakvo vodstvo. Kompromisi možda mogu spasiti klimavi brak, ali ne mogu spasiti zemlju koja nepovratno tone u vulkan Mordora.

Hrvatskoj očajnički treba karizmatična osoba kojoj ćemo vjerovati, iskreni vođa koji će nam bez uvijanja reći: čekaju vas krv, znoj i suze. Birači su spremni čuti istinu. Čistu, nepatvorenu, neuljepšanu. Nije više riječ o tome da je moja generacija (uzalud) potrošena. Potrošena su i moja djeca. A to je grijeh koji teško opraštam. Teže od toga pada mi samo jedno – karizmatičnog vođu (okruženog ljudima koji znaju) ne vidim ni na ljevici, ni na desnici, ni u lijevom ni u desnom ni u strogom centru.  A volim reći da sam optimist!