Završen samit G20

S obzirom na prvi dan samita, zaključak se može, barem iz perspektive prisutnih vođa, smatrati solidnim uspjehom. Usprkos razilaženjima koja su djelovala gotovo nepremostivo, lideri najjačih ekonomija svijeta shvatili su da ne mogu praznih ruku otići sa sastanka od kojega svijet mnogo toga očekuje, pa je u relativno kratkom roku postignut kompromisni dogovor čiju će vrijednost tek realizacija narednih mjeseci pokazati. Ako je bude.

Što se deklaracija i riječi tiče, svi su dobili ponešto i svi, u maniri klasičnih političkih sastančenja, mogu proglasiti pobjedu kod kuće. Merkel i Sarkozy u grubim su crtama iskamčili određene koncesije od Obame i Browna, tako da mogu reći kako su uperili prst prema krivcu koji je pognuo glavu u sramoti. Noć je iznjedrila na brzinu skrpanu listu poreznih utočišta na čijem se vrhu nalaze Kosta Rika, Filipini, Urugvaj i Malezija, a velikodušnim potezom novoga američkog predsjednika, konačna lista ostavljena je za kraj godine, čime je odobrovoljena Kina, vlasnik dvaju takvih mjesta, Makaa i Hong Konga.

Dogovoren je i prošireni nadzor zločestih hedge fondova te ograničavanje menadžerskih bonusa, što je značilo da Sarkozy može objaviti poraz anglosaksonskog modela privređivanja koji je svijet doveo u krajnje neugodnu situaciju. Zadatak većeg nadzora, navodno bi trebao, u velikoj mjeri, pripasti MMF-u (u suradnji s Financial Services Institutionom, skupinom međunarodnih regulatora) koji polako postaje čarobna skraćenica koja rješava sve glavobolje ovog trenutka. S druge strane, bilo je ponešto i riješiti i za dinamični duo Obama-Brown koji je uspio natjerati sudionike da razgovoraju o konkretnim brojkama, odnosno o 1,1 bilijunu dolara ukupne pomoći za borbu protiv recesije, što putem oživljavanja MMF-a, što izravnom pomoći, što putem kreditnih linija. Jači fiskalni stimulansi nisu više spominjani. Netko se sjetio protekcionizma i svjetske trgovine, onako usput, s čime su se svi odmah složili - protekcionizam loše, svjetska trgovina dobro.

Ne zvuči naročito, ali i to je dostajalo da svi krenu s izjavama koje u pravilu sadrže riječ povijesno, u ekstazi za koju se činilo da sugerira kraj krize za, recimo, dva dana. Mnogo je deklaracija i toplih obećanja, ali je, očekivano, teško naći konkretne mjere i rokove za bilo koju od navedenih poteza. No, barem su burze prepoznale nasmijana lica svjetskih vođa i veselo poskočile. Koliko će euforija nakon sastanka trajati, vidjet će se uskoro.  (Vanja Figenwald)