Zbog čega je Oliver Williamson dobio Nobelovu nagradu?

Poprilično opskuran i široj svjetskoj javnosti (čak i ekonomskoj znanosti) nepoznat, profesor Oliver Williamson sa Sveučilišta Berkeley prema mnogima prilično je iznenađujući dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju.

Piše: Andrija Sabol
www.avidus.hr

Međutim, samo za one koji nisu upoznati s njegovim radom. Zbog toga je važno ukratko prikazati interdisciplinarni pristup koji je zaslužio to prestižno priznanje. Ekonomiku transakcijskih troškova (Transaction Cost Theory, TCE) prvi je put spomenuo Coase kao komparativnu ekonomsku organizaciju, a najzaslužniji je za daljnji razvoj teorije Oliver Williamson. U svojim radovima on ekonomiku transakcijskih troškova opisuje kao dio nove institucionalne ekonomike (termin koji je sâm skovao) čiji se glavni konceptualni pomak od stare institucionalne ekonomike očituje u razmatranju teorije poduzeća kao strukture vladanja (engl. governance structure), a ne više kao puke proizvodne funkcije. Zapravo, Williamson se problemima transakcijskih troškova bavi u eksplicitnom kontekstu vertikalnih granica poduzeća.

Potonjoj pretpostavci pridaje se najviše pozornosti. Oportunizam je opasnost za poduzeće, a glavna briga teorije transakcijskih troškova jest razviti zadovoljavajuće mehanizme koji će pomoći poduzeću da se zaštiti od tih prijetnji. Temeljna je i primarna opcija za poduzeće koju ekonomika transakcijskih troškova pruža veća integracija. Stoga vertikalna integracija pruža veći stupanj kontrole nad transakcijskim okruženjem. U slučajevima u kojima su dvije strane sklopile idiosinkratski sporazum, a poduzeće je uvelike izloženo eksternim čimbenicima, treća se strana može uključiti ponašajući se oportunistički kad god se to može.  

Međutim, teorija transakcijskih troškova evaluira spomenuti stupanj kontrole nad transakcijskim okruženjem tek u situacijama u kojima konkurentno tržište ne djeluje. Tržište neće biti konkurentno kad poduzeće ulaže imovinu (sredstva, resursi) kao potporu određenom skupu transakcija i kad je u takvoj situaciji podložno oportunističkom djelovanju trećih strana. Kad je imovina koja se ulaže specifična (jedinstvena) za taj skup transakcija, poduzeće se suočava s prijetnjom oportunističkog ponašanja druge strane u pokušaju dogovaranja boljih uvjeta sporazuma. Taj se hazard događa zbog toga što investicije koje podupiru skup transakcija sužavaju područje mogućih alternativa – s velikog broja alternativnih mogućnosti (situacija pregovaranja) na malen broj alternativnih mogućnosti (situacija natječaja, ponude). Taj problem Williamson naziva fundamentalnom transformacijom.

Visoka razina svake od dimenzija prouzrokuje tržišne neuspjehe. Nadalje, tržišni neuspjesi povećat će transakcijske troškove i tako navesti poduzeće da se prestane oslanjati na tržišna rješenja, odnosno da integrira funkciju. U tom smislu visoka frekvencija transakcija, veći stupanj neizvjesnosti te veća specifičnost (specijalizacija, jedinstvenost) imovine samo povećavaju ispravnost odluke poduzeća da se vertikalno integrira. Specijalizirana imovina (kapital, znanje, vještine...), koja uz ekonomske donosi i takozvane kvazirente, upotrebljava se kao potpora u ugovaranju neke transakcije, što prouzrokuje, kao što je već bilo rečeno, fundamentalnu transformaciju, koja pak povećava troškove uporabe tržišnih mehanizama.

Upravo su ti troškovi transakcijski, a među ostalim uključuju troškove nastale traženjem informacija, pregovaranjem, nadzornim aktivnostima te stupanjem ugovora na snagu. Kad se dožive tržišni neuspjesi, mogućnost razmjene bez troškova nestat će i više neće biti učinkovitih uvjeta za organizaciju poslovnih aktivnosti. S druge pak strane u situaciji bez transakcijskih troškova gotovo nema poticaja za zamjenu tržišnih aktivnosti internalizacijom funkcija. Drukčije rečeno, ako tržišne aktivnosti rezultiraju alokativnom efikasnošću, poduzeće neće imati nikakve koristi od internalizacije pojedine funkcije, odnosno neće se odlučiti na procese vertikalne integracije.

Zapravo, odluku koju poduzeće donosi možemo okarakterizirati kao situaciju 'make-or-buy'. Naime, analogija je vrlo jednostavna: 'make', odnosno opcija 'napravi', internalizacija je funkcija i aktivnosti, a 'buy', odnosno opcija 'kupi', usmjerava prema tržišnim procesima u pronalasku najboljih i troškovno najefikasnijih rješenja za poduzeće. Dakle, 'make-or-buy' odlukama poduzeće određuje stupanj svoje vertikalne integracije.

U kontekstu transakcijskih troškova kao primarni poticaj za vertikalnu integraciju proklamira se upravo fundamentalna transformacija. Naime, procesi vertikalne integracije često će se javiti ne zbog tehnološke premoći ili želje za monopolskom moći , nego   zbog smanjenja utjecaja ugovornih hazarda fundamentalne transformacije. U situaciji pak visokospecijalizirane imovine (koja dovodi do fundamentalne transformacije) i visokog stupnja neizvjesnosti prirodna razvojna strategija poduzeća jest upravo vertikalna integracija .

Naravno, poštujući činjenicu da poduzeće ima granice (ako ničim drugim, prouzročene birokratskim ograničenjima), Williamson predlaže upotrebu nestandardnih ugovora i saveza čiji su cilj dugoročni i strateški odnosi između kupca i ponuđača. Upravo uporabom takvih vrsta ugovora poduzeće može ekonomizirati, odnosno minimizirati, transakcijske troškove kojima je više ili manje izloženo. Možemo reći da fundamentalna transformacija vodi do bilateralne međuovisnosti pri izvršenju ugovora, ali i pri njihovoj obnovi: u transakcijama partneri u razmjeni grade poslovnu i društvenu međuovisnost koje oblikuju njihovo ponašanje.