Zbog kopiranja DVD-a vrhunski igrač može biti udaljen iz sporta

Pitanje je zašto i samo vođenje kaznenog postupka ima za posljedicu da se sportaš ne može natjecati ni individualno, ni za klub, ni za reprezentaciju. Sportaši protiv kojih se vodi kazneni postupak za kazneno djelo za koje je moguće izreći kaznu zatvora od tri godine ili težu neće moći sudjelovati u sportskim natjecanjima do završetka postupka. Bez obzira je li im krivnja dokazana ili ne

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Zakon o športu na snazi je tek nekoliko mjeseci, a već postaje jasno da će taj tako dugo pripremani i očekivani propis biti uzrokom novih nepravdi. Vidljivo je to već na jednom naizgled nevažnom aspektu tog zakona, koji očito nikome nije izgledao posebno značajan ni prijeporan. Naime, čl. 13., koji propisuje pravne posljedice osude i vođenja kaznenog postupka prema (pored drugih) sportašu, vjerojatno će postati 'slaba točka' cijelog zakona, točka koja će, ako se ne promijeni, ozbiljno ugroziti sve ono dobro što sam zakon nosi.

Prema navedenom članku, svi sportaši protiv kojih se vodi kazneni postupak za kazneno djelo za koje je moguće izreći kaznu zatvora od tri godine ili težu kaznu, udaljit će se od sudjelovanja u sportskim natjecanjima do završetka postupka. Lako je pretpostaviti što to može u praksi prouzročiti. U današnje vrijeme malo je onih koji nemaju vozačku dozvolu i ne voze automobil ili motocikl. Nažalost, nesretni slučajevi, često i sa smrtnom posljedicom, naša su svakodnevna stvarnost, a odgovoran ili optužen za takvu nesreću može biti i sportaš kao i svatko drugi. Prema čl. 272. Kaznenog zakona za najblaži oblik toga djela (izazivanje prometne nesreće) propisana je kazna zatvora do tri godine, a za najteži kazna zatvora do deset godina.

Može biti ozbiljno, ali i banalno

Prema čl. 201. Kaznenog zakona kazna zatvora do tri godine propisana je za iznošenje ili pronošenje nečega iz osobnoga ili obiteljskog života djeteta zbog čega je ono izvrgnuto poruzi vršnjaka ili drugih osoba. Očito je da, uz uvažavanje interesa djeteta, vrlo različite stvari mogu biti razlog poruge vršnjaka,a počinitelj može biti i maloljetnik, pa i maloljetnik sportaš. Čl. 251. Kaznenog zakona propisuje kaznu zatvora do tri godine ako netko protivno propisima proizvede buku pogodnu za teže oštećenje zdravlja više osoba, a to može biti i slučaj bušenja rupa u zidu bušilicom, rušenje nekoga pregradnog zida, preglasna glazba na rođendanskoj zabavi, vožnja bez ispravnog auspuha i sl.

Čl. 230. KZ propisuje kaznu zatvora do tri godine za slučaj neovlaštenoga kopiranja autorskog djela (znači i posuđenog DVD-a ili kasete), čl. 303. propisuje kaznu zatvora do pet godina za davanje lažnog iskaza (koliki su sportaši bili u toj situaciji braneći tadašnji način poslovanja u sportu), čl. 298. propisuje kaznu zatvora do pet godina za najblaži oblik izbjegavanja carinskog nadzora, a to je neprijavljivanje bilo koje robe cariniku, što može biti i ozbiljno i banalno... i tako redom.

Pauza je 'smrt' za karijeru

Navedena kaznena djela nisu kao primjer odabrana zato što su beznačajna, nego zato što životno postoji relativno mnogo mogućnosti da se netko nađe u sudskom postupku pokrenutom radi navedenih djela, što je još jako daleko od bilo kakve, a posebno pravomoćne osude. Sva ta djela, ali i mnoga druga, po naravi su stvari takva da mnogo toga ovisi o iskazima svjedoka, koji mogu biti, iz niza razloga, i neobjektivni i kasnije i promijenjeni. U svim tim slučajevima, neovisno o tome hoće li i kakva će sankcija biti određena, sportaš će tijekom cijelog kaznenog postupka biti udaljen od sudjelovanja u sportskim natjecanjima, i to može trajati godinama.

Kod notorne činjenice da je već i pauza od nekoliko mjeseci često 'smrt' za sportsku karijeru, jasno je da su moguće posljedice katastrofalne. Pitanje je stoga zašto i samo vođenje kaznenog postupka ima za posljedicu da se sportaš ne može natjecati, znači ni individualno, ni za klub, ali ni za reprezentaciju. Treba samo zamisliti situaciju u kojoj uoči nekog velikog natjecanja svi članovi reprezentacije u bescarinskoj zoni povoljno kupe (ili čak i dobiju besplatno) primjerice prijenosna računala i ne prijave ih carini na granici - jasno je da nisu postupili uredno, jasno je da će za to biti kažnjeni, ali nije jasno zašto radi toga ne smiju nastupiti ni na jednom natjecanju na koje se odnosi hrvatsko zakonodavstvo, i to sve dok se ne donese pravomoćna presuda, ma kakva ona bila.

Kazna gora od sudske

Hrvatski kazneni zakon je, posebno zakon najnovije novele koja se primjenjuje od 1. listopada 2006. godine, relativno strog i propisuje jako mnogo kaznenih djela za koja je propisana kao mogućnost kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. S druge strane, činjenica da su hrvatski zatvori pretrpani, da često imaju kapacitete koji su i više nego dvostruko manji od broja 'gostiju' koji se u njima nalaze, da sudska praksa pokazuje da izrečene kazne gotovo nikada nisu maksimalne, a da je pravilo da su vrlo blizu zakonskom minimumu, znači da je navedena sankcija iz Zakona o športu još apsurdnija.

Često će sportaš biti potpuno uništen pauzom od nekoliko godina (a za prekid karijere je dovoljna i kraća pauza) da bi napokon bio oslobođen ili kažnjen uvjetnom osudom. Za sportaša je, dakle, već samo pokretanje postupka veća kazna od maksimalne koju može dobiti kad se postupak dovrši. Da se ne kaže da će tako biti kažnjen i onaj sportaš koji na kraju bude oslobođen bilo kakve kazne. Dogodi li se oslobađajuća presuda, a kao i u svim civiliziranim sustavima i kod nas vrijedi pravilo prema kojemu je svatko nevin dok mu se pravomoćno ne dokaže suprotno, postavlja se pitanje tko će tome sportašu nadoknaditi pretrpljenu štetu, što ako je to sportaš koji je od velike važnosti za našu reprezentaciju, što ako...

Članak koji treba mijenjati

Teško je i nemoguće afirmativno gledati na čl. 13. Zakona o športu. Prije bismo kazali da je tu došlo do potpune zbrke i zamjene teza. Svima je jasno da je u slučaju nekih naročito teških djela nužno nekoga udaljiti od natjecanja kako ne bi napravio i sebi i drugima još veću štetu. Međutim, još je jasnije da to sigurno nisu djela izabrana prema kriteriju zapriječene maksimalne kazne (posebno i zato jer se ta kazna gotovo nikada i ne dosudi) od tri godine zatvora, kao i da to moraju biti djela koja su u vezi baš sa sportom i natjecanjima. Ako se nekome već dogodi da je kriv za prometnu nesreću, zašto ga dodatno kazniti i udaljavanjem s natjecanja prije nego je i osuđen. Isto vrijedi i za skrivanje računala ili nekoliko komada odjeće kod prijelaza granice i gotovo sva druga djela.

Očito se prigodom formuliranja čl. 13. Zakona o športu zaboravilo na Ustavom zajamčeno predmnijevanje nevinosti, zaboravilo se da su mnogi sportaši profesionalci i da žive od sporta, a Ustav im jamči pravo na rad. Zaboravilo se i da je Kazneni zakon tzv. organski zakon koji je iznad 'običnih' zakona i kao takav je jasno ograničio pravne posljedice kaznene osude, zaboravilo se... Logičan je zaključak da čl. 13. Zakona o športu treba promijeniti. To se ne bi smjelo shvatiti kao apel da sportaši budu iznad zakona, nego kao apel da ne budu u lošijem položaju od drugih.