Zemlje koje prve obnove kreditiranje prve će izaći iz recesije

Kompanijama trebaju krediti, a ponuda će biti škrta još barem šest do 12 mjeseci. Jedna od najvažnijih stvari koje bi vlade sada trebale raditi jest usvajanje politike koje potiču kredite .

razgovarala Tatjana Brebrić

Poslovni ljudi iz regije već neko vrijeme nestrpljivo čekaju 15. svibnja, kada će na Pliva Business Forumu u Zagrebu uživo čuti Michaela Portera, harvardskog profesora i najtraženijeg svjetskog predavača. U eksluzivnom intervjuu ovaj guru strategije i konkurentnosti otkriva za Lider zašto smatra da je protekcionizam pogrešan put, na koji način valja razvijati klastere i koja je tajna uspješnog izlaska iz krize.

• Smatrate li da je ova ekonomska kriza mogla biti izbjegnuta?
- Mislim da je ova kriza u osnovi stvorena dugim procesom koji je uljučivao neke loše izbore politika, i ponašanja potrošača koja je bilo teško izbjeći, ali svakako smo mogli krizu učiniti manje snažnom.

• Dakle, ovo se moralo dogoditi?
- Da. U teoriji je moglo biti spriječeno, ali vrlo je mala vjerojatnost da se kriza i stvarno mogla spriječiti.

• Što mislite, kad će se stvari vratiti u normalno stanje?
- Mislim da se već sada vraćamo prema normali. Ekonomija je vjerojatno dosegnula dno i sad raste, ali će trebati nekoliko godina da se vratimo tamo odakle smo počeli. Morat će se dogoditi veliko restrukturiranje, što znači da će razdoblje rasta biti dulje od tipičnog ekonomskog ciklusa, i za oporavak će biti potrebno nekoliko godina.

• Znači, najgore je ipak iza nas?
- Osim ako se ne dogodi neki šok, mislim da je najgore razdoblje prošlo. Ali ovo je vrlo neobična recesija (downturn), nije tipična niti je nastala iz tipičnih razloga, i zato bi bilo nepromišljeno od mene da budem previše uvjeren u oporavak.

• Što mislite da će se dogoditi u budućnosti s američkim i globalnim korporacijama? Je li pred njima mirno razdoblje ili...?
- Nikad se ne zna. Do prije nekoliko tjedana rekao bih da smo imali veliki šok i da sad nećemo imati drugih, ali sad se pojavilo pitanje gripe, a to će stvoriti problem. Ono što moramo pokušati jest raditi na osnovama, a ne nadati se odsutnosti šoka.

• Dakle još uvijek vjerujete u iste postavke kao i prije krize, ova situacija vam nije promijenila mišljenje?
- Nije. Ova kriza samo pokazuje koliko su bitne te stvari o kojima tako dugo pričamo.

• Mnogo se govori o zaštiti domaće proizvodnje i poticanju potrošnje domaćih proizvoda. Isključuju li se međusobno, po vašem mišljenju, protekcionizam i konkurentnost?

- Mislim da - da. Instinkt da se štiti vrlo je jak kad mnogo ljudi ostane bez posla i kad prihodi počnu padati, ali to je zapravo najgori instinkt. Problem je u tome što ako se počnete štititi od drugih zemalja, oni će se početi štititi od vas i zato vaše najjače i nakonkurentnije industrije neće rasti. Zbog toga nećete moći rastom izaći iz lošeg razdoblja onoliko brzo koliko će to učiniti oni koji će zadržati slobodnu trgovinu.

• Ipak, mnoge vlade rade upravo na tome - pokušavaju potaknuti kupovinu domaćih proizvoda. Mislite li da je to pogrešan put?
- Mislim i nadam se da je ovo što vidimo danas kratkoročna politička stvar, da mnoge vlade govore o tome zato što imaju od toga kratkoročne političke benefite. Mislim da u stvarnosti zaštita neće biti tako jaka jer imamo popriličan broj institucija koje će držati tržište otvorenim poput WTO-a, ili Europske unije.

• Može li po vašem mišljenju tečaj stimulirati produktivnost i izvoz?
- Vlade bi trebale nastojati držati tečaj u primjerenim okvirima, jer mislim da nije dobra ideja manipulirati tečajem da bi se podignula konkurentnost, jer to obično ne funkcionira.

• Koje su strategije najbolje za kompanije u ovim uvjetima?
- Prvo što bi kompanija trebala učiniti jest da se učini održivom, a to je katkad jako teško. Vjerujem da je u tome strategija važnija nego ikad, jer dok se kompanija smanjuje i fokusira, mora shvatiti na koji će način biti drukčija. Kad režete, morate rezati strateški, a ne bez kriterija, morate odlučiti što se štiti, a što ne. Ovo je najvažnije doba za strategiju, jer postoji ekstremni pritisak na kompanije da se restrukturiraju, i moraju to učiniti na način koji im dopušta da imaju konkurentsku prednost na duge staze.

• Kad kompanijsko vodstvo odlučuje o tome koju će strategiju primjenjivati, je li bolje ići u diverzifikaciju ili u nišu?
- To ovisi o položaju tvrtke, industriji koje je dio, o tome koliko je diverzificirana danas, koliko joj je temeljni posao održiv... Mislim da postoji velika tendencija traženja odgovora koji će funkcionirati za sve, a pri vođenju kompanije sve ovisi o specifičnom slučaju.

• Sada je teško doći do kredita, a mnoge kompanije su upravo iz kredita financirale ulaganja i razvoj. Hoće li to biti problem u sljedećih nekoliko godina?
- Ponuda kredita će biti škrta još barem 6 do 12 mjeseci, a možda i više, i jedna od najvažnijih stvari koje bi vlade trebale raditi ovih dana jest politika usvajanja kredita jer ne samo da kompanije trebaju kredite da bi rasle nego ih trebaju i tijekom poslovnog ciklusa. Mislim da ste tu dotaknuli fundamentalno pitanje koje će sada odlučivati o uspjehu ili o propasti. Zemlje koje uspiju u ponovnom pokretanju kredita bit će one koje će izaći iz recesije najbrže. Kompanije koje pronađu kreativne načine da učinkovitije iskoriste kapital uspjeti će iskoristiti recesiju.

• Prije izbora rekli ste da SAD nema dugoročnu ekonomsku strategiju, da nema koherentan set politika koje bi osigurale konkurentnost na dugi rok. To se sad mijenja, ali vaša rečenica vrijedi za Hrvatsku. Koji bi bili dobri prvi koraci da počnemo to mijenjati?
- Zemljama često nedostaje prava vrsta partnerstva između biznisa i vlade, da bi se uopće razmišljalo o konkurentnosti, nema mehanizma koji bi postigao da se ova pitanja rasprave. Vlada je često zaokupljena politikom, različiti njeni dijelovi ne rade zajedno, i ako nemate vrlo jakog vođu, zemlja ne razvija strategiju i nema plan. Svatko radi male stvari u mnogo različitih područja, umjesto da postoji zajednička vizija koju mogu razumjeti poduzetnici, poslovni ljudi i vlada. Ne znam točno što preporučiti Hrvatskoj, ali nadam se da će mi posjet u tome pomoći, da ću dobiti bolji uvid i to podijeliti s vođama. Radujem se što ćemo raspravljati o tome.

• Jedan od problema s kojima se Hrvatska susreće jest i formiranje klastera - koliko je to bitno za opću konkurentnost nacije? Može li to biti naš izlaz iz krize?
- Vjerujem da su klasteri vrlo moćan alat. Znamo da konkurentnost dolazi od klastera, i u to nema sumnje - gdje god vidite vrlo konkurentnu zemlju u određenom polju, tamo je klaster; ne radi se samo o jednoj ili dvije kompanije. Teško pitanje je kako potaknuti njihov razvoj, a tu postoji mnogo konfuzije i radi se mnogo pogrešaka. Često vlade pokušavaju diktirati što bi klasteri trebali raditi, a to nije ispravno. To je još jedna od tema o kojoj se veselim razgovarati s menadžerima u Hrvatskoj - kako stvoriti suradničke procese nastanka klastera.

• Kažete da vlade katkad pokušavaju diktirati klastere, a slično je i s drugim ekonomskim pitanjima. Je li po vama bolje da zemlja ima decidiranu strategiju razvoja, s naglaskom na industrije koje će razvijati ili je bolje da samo stvori dobre uvjete za poslovanje i prepusti stvari da se same razvijaju?
- Kao prvo, svaka bi zemlja trebala pokušati osigurati najbolje opće uvijete. Ali povrh toga, potrebno je imati program razvoja klastera, što ne znači da treba odabrati klastere. Svi klasteri su dobri, i politika bi trebala poticati svaki klaster prisutan u zemlji da bude produktivniji. Koliko znam, u Hrvatskoj imate brodogradnju - dakle, trebate klaster brodogradnje učiniti produktivnijim, imate turizam - dakle trebate ga učiniti produktivnijim.

• Imate vrlo bogato iskustvo savjetovanja vlada. Koje ste najčešće pogreške uočili?
- Postoje zapravo različite grupe pogrešaka. Jedna pogreška je ta da vlada želi poboljšati konkurentnost, pa napravi listu od 20, 30 ili 40 prioriteta i postavi previše stvari koje želi popraviti u isto vrijeme. Jedna od stvari koja je ključna za popravljanje konkurentnosti jest imati kratku listu prioriteta koja jasno kaže što je prvo najvažnije napraviti - takvu koju je moguće efikasno provesti u djelo. Mnogi planovi za poboljšanje konkurentnosti propadnu i u implementaciji, jer nema nikog tko je radi, odnosno postoji plan, ali među ministarstvima koja bi ga trebala provesti postoji problem u suradnji.

• Dakle, tu se ne radi o ugodnom procesu?
- Apsolutno. Kao svaka strategija, ekonomska strategija traži da neke ljude učinite nezadovoljnima. Pitanje je koga usrećiti, a koga ne, a to je težak dio. Katkad morate neke od najmoćnijih ljudi u društvu učiniti nesretnima, a to je politički teško. Nažalost, politički vođe često misle samo na kratki rok, i misle da je to način na koji će biti ponovno izabrani.

• Rekli ste da je vladama često problem strategiju provesti u djelo, a to je problem i menadžera u tvrtkama. Koji je savjet ?
- Provođenje strategije sastoji se od nekoliko ključnih elemenata, a jedan od njih je mjerenje. Trebate mjeriti učinak u svim aspektima strategije i držati ljude odgovornima. Jednom kad odlučite što je potrebno poboljšati, morate to izmjeriti, morate ljude držati odgovornima, a ljudi koji ne ostvare rezultat moraju otići.

• Mislite li onda da bi se menadžeri trebali osloniti isključivo na konkretne podatke ili bi se trebali pouzdati i u ‘osjećaj’?
- Podatke je uvijek dobro imati, ali u strategiji je vrlo važna i kreativnost, uočavanje mogućnosti koje dotad nisu iskorištene... postoji meka strana strategije. Dobra strategija je kombinacija ekonomije, matematike, ali i kreativnosti i vizije, i sve te stvari moraju se spojiti na pravi način.