Zoellick: Pozivam zemlje Zapadne Europe da pomognu istočnim susjedima

Najnoviji istup Roberta Zoellicka, predsjednika Svjetske banke, u korist intervencije velikih prema malima potaknut je, među ostalim, dospjelim dugom istočnoeuropske regije u 2009. od 400-tinjak milijardi zapadnim bankama

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Još do prije nekoliko dana austrijsko lobiranje za hitnu pomoć zemljama Istočne i Srednje Europe bio je pucanj u prazno, krik koji je malo koga zanimao. No, od tada su se stvari malo zakomplicirale i istočnoeuropski je fond postao sve ozbiljnija zamisao, iako postoje razlike u pristupu, koje bi narednih tjedana mogle postati kamen spoticanja.
Najnoviji istup u korist intervencije velikih prema malima u Europi, došao je iz usta Roberta Zoellicka, predsjednika Svjetske banke, koji je otvoreno pozvao zemlje Zapadne Europe da pomognu svojim istočnim susjedima, ozbiljno pogođenim krizom i sve gorom financijskom situacijom. Zašto odjednom povećano zanimanje za probleme Istočne Europe, i to u širem sastavu od članica EU, poput Srbije i Ukrajine? Vrlo jednostavno, znatan broj banaka iz razvijenih zemalja više od desetljeća izvlači bogat prinos na tim tržištima, a sada kriza prijeti bankrotom što bi značilo gubitak znatnih sredstava, odnosno nemogućnost naplate potraživanja u tim zemljama. Drugi je problem mogućnost pritiska na zajedničku valutu koju čine i neke zemlje iz te regije. Naravno, nitko, pa ni Zoellick, nije se tako izrazio, već se nagli izljevi osjećaja vrte oko težnje da europsko jedinstvo ne bi opet bilo ugroženo, taman sada kad su svi postali opet prijatelji. Da ne bi ispalo da je samo Istočna Europa zaslužila pomoć, Zoellick je pridodao i želju za svjetskim fondom u koji bi razvijeni izdvajali 0,7 posto BDP-a.

Tehnilke i načelne razlike

Konzervativne procjene govore o sasvim solidnih 120 milijardi eura potrebnih za krpanje slabašnih istočnoeuropskih ekonomija, koje su se godinama smatrale uspješnim primjerom tranzicije, liberalnoga gospodarskog koncepta i uopće paneuropske ideje. Recesija je pak pokazala da su te zemlje visoko zadužene, da su potpuno ovisne o zapadnim tržištima, kapitalu i vlastitoj jeftinijoj radnoj snazi, da im je regulativa nepostojeća, da provedene reforme i nisu bile tako temeljite i uspješne kao što se vjerovalo i da bi se, na kraju, bez velikodušnosti bogatih i starih članica mogle naći u katastrofalnoj situaciji općeg bankrota, visoke nezaposlenosti, socijalnih nemira i povratka nekim političkim snagama za koje se vjerovalo da su pokopane.

Rješenje, kao i sve u EU, nije stvar lakog i brzog dogovora. Naime, posljednjih se dana ocrtavaju dvije podosta različite koncepcije. Pogođene države i Austrija, kao vjerojatno njihov najveći pojedinačni vjerovnik, izrazito su za osnivanje posebnog fonda s izdašnim sredstvima, namijenjenog isključivo toj regiji. Jednostavnije, oni bi novac i to odmah. No, oni koji novce trebaju po tom planu isplatiti i nisu previše oduševljeni ponuđenim riješenjem. Razumljivo, kad bi osim svojih napumpanih fiskalnih deficita morali iznaći još koju milijardu eura viška za susjede.

Zato bi bogate zemlje pozvane da plate radije da se stvari obavljaju preko Međunarodnog monetarnog fonda, svjetske institucije s prilično zastarjelim mehanizmima poslovanja, ali i moralno upitnom filozofijom koja zemlje nerijetko dovede do očajanja i žaljenja zbog sklopljenog aranžmana. Razlika, znači, nije samo tehničke prirode već i načelne. Upravljanje tim novcima i uvjeti posuđivanja sasvim bi izgledno bili bitno drugačiji u rukama MMF-a, nego što bi to slučaj bio da se osnuje posebni fond u ingerencijama uplatitelja novca.

Odakle pare MMF-u

Osim toga, pitanje je ima li Fond dovoljno novca da zadovolji rastuće financijske potrebe Istočne Europe usporedno s ostalim svjetskim tražiteljima zajmova. Primjerice, madžarski premijer Gyurcany spominje ‘širok krug zemalja članica’ koje bi ulile nekih 100 milijardica eura u poseban fond za pomoć posrnulim članicama i nečlanicama. Fond pak, prema nedavnim tvrdnjama direktora Straussa-Kahna, ima oko 200 milijardi dolara na raspolaganju za nove potencijalne dužnike i to nakon što je iz Japana, teško pogođenog krizom, iscijedio 100 milijardi. Računica je, dakle, tijesna.

To je bjelodano i spomenutim bogatašima, pa su na svom minisamitu, u pripremi za veliki G20 samit početkom travnja, europske članice te skupine poručile kako je nužno pojačati resurse Fonda na 500 milijardi dolara, ne ponudivši odgovor na pitanje kako točno to postići, odnosno tko bi te novce Fondu trebao omogućiti. Dosad, konto novooživljenog MMF-a stoji na četiri izbavljene bivše komunističke države, plus Island i Pakistan. U redu bi se narednih mjeseci (tjedana?) mogle naći baltičke države, Mađarska, Poljska i Češka, ali i druge. Kapital bježi iz regije, pa je tako poljska proizvodnja pala 15 posto u siječnju, dok se za prosjek od Baltika do Balkana očekuje kontrakcija ekonomija i do 15 posto BDP-a, prema procjenama analitičara. Posuđivanje je rak-rana cijele Istočne Europe, pa su danas sve spomenute ekonomije na rubu kolapsa i nemogućnosti servisiranja dugova. U brojkama, to znači oko 400 milijardi dolara duga za ovu godinu na ime zapadnih banki, na razini cijele regije. Nezaposlenost opet diže glavu, s procjenama o dosezanju čak 12 posto sredinom godine u Poljskoj, a gospodarski rast od prošle godine, 4,8 posto, mogao bi biti nedosanjani san ove godine.