Tko će platiti mobitel baki da unuci dâ za sladoled?

Pokušate li od Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije dobiti odgovor na pitanje kako planira zaštititi digitalno nepismene građane, dočekat će vas tišina. Najprije ćete naići na 'ugašeni' Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva, koji je nedavno utopljen u spomenuto ministarstvo, a zatim na obećanja o odgovorima, koji stižu tek nakon što ih se malo 'stisne'. Postoji duboka ironija u činjenici da institucija koja u svom nazivu ima 'digitalnu transformaciju' tek naknadno svladava osnove digitalne komunikacije. Ako država ne može promptno odgovoriti na e-mail, kako namjerava upravljati sudbinama stotina tisuća građana koji su u digitalnom svijetu potpuno izgubljeni?

Odluka da naši identiteti prijeđu na zaslone pametnih telefona donesena je uredbom eIDAS 2.0 (Uredba o europskom okviru za digitalni identitet), koju su Vijeće EU-a i Europski parlament prihvatili u studenom 2023., a na snagu je stupila u svibnju 2024. Prema toj uredbi, Hrvatska je, kao i sve ostale članice, dužna do kraja 2026. svim građanima osigurati Europsku lisnicu za digitalni identitet (EU Digital Identity Wallet).

Riječ je o aplikaciji koja bi trebala ujediniti sve – od osobne iskaznice i diplome do recepata i bankovnih kartica. Osim toga, nova Direktiva (EU) 2025/2205 o vozačkim dozvolama gura mobilnu vozačku dozvolu kao primarni format, s rokom pune primjene od studenoga 2029. godine. Iako Europa naglašava da je korištenje tih alata 'dobrovoljno', trend je jasan i pokazuje kako digitalni svijet postaje primarno igralište, a onaj, tj. ovaj fizički, polako postaje preskupa i spora alternativa.

MUP-ov digitalni realizam

I dok nas s političkih pozornica uvjeravaju kako Hrvatska sigurno korača u budućnost digitalnih novčanika, osobnih iskaznica i vozačkih dozvola, stvarnost na terenu više nalikuje na neki loše napisan znanstvenofantastični roman. U tom romanu digitalizacija nije alat koji olakšava život, iako nas se time mami, već digitalni zid koji će odvojiti one 'povezane' od 'otpisanih'.

A kada se siđe s te navedene pozornice i dok se razni vizionari i tehnoavanturisti bave oblacima i aplikacijama, iz MUP-a stiže hladan tuš. Prema njegovu tumačenju, vaša aplikacija Certilia, u koju ste uložili sate živaca i pokušaja prijave, pred zakonom ne vrijedi gotovo ništa u fizičkom svijetu. Osobna iskaznica mora biti plastična, fizička i opipljiva, a ako je nemate kod sebe kada je policajac zatraži na uvid, digitalni napredak neće vam pomoći da izbjegnete kaznu od dvadeset eura.

I eto vam apsurda! Država forsira digitalne alate za komunikaciju sa sustavom, ali vas istodobno zakonski veže uz 'analogno' kažnjavanje. Imamo hibridni model, ali onaj najgore vrste i onaj u kojem su obveze dvostruke, a obećane olakšice selektivne ili nikakve.

Pravo pitanje digitalne inkluzije nije hoćemo li imati aplikaciju, nego tko će platiti 'ulaznicu' u to novo društvo. Da biste bili uzoran digitalni građanin, morate posjedovati pametni telefon novije generacije, plaćati mjesečnu pretplatu za internet i po mogućnosti imati čitač kartica za stolno računalo. Za prosječnog umirovljenika s mirovinom koja jedva pokriva režije to nije napredak, nego novi, nametnuti trošak. Ipak, iz Ministarstva pravosuđa i uprave stiže 'ohrabrujuća vijest'. Kažu da su u sklopu sustava vaučera educirali 4957 polaznika. Zvuči lijepo, dok se ne sjetite da u Hrvatskoj živi gotovo 850 tisuća umirovljenika. Educirati pola posto ugrožene populacije nije neka sreća.

Dok se službenice Ministarstva spremaju na put u Sloveniju kako bi proučile projekt 'Mobilni heroji' i prikupile primjere dobre prakse iz drugih država članica, kako navode u svojim odgovorima, naši stvarni heroji s malim mirovinama i dalje čekaju odgovor na ključno pitanje: tko će platiti uređaj? Na upit o subvencijama za opremu, Ministarstvo odgovara da se modeli 'tek razmatraju', a i MUP navodi kako u njegovu proračunu do 2028. za tu namjenu nije planiran ni cent.

Gentrifikacija javnih usluga

Hrvatska se opasno približava modelu 'digitalne gentrifikacije'. Baš kao što se u gradovima starosjedioci potiskuju iz centara jer više ne mogu pratiti cijene, tako će se u našem društvu građani starije dobi i slabijega imovinskog stanja potisnuti iz javnih usluga. Prema podacima MPUDT-a, među više od dva milijuna korisnika sustava e-Građani početkom listopada 2024. bilo je 222.686 korisnika starijih od 65 godina, što je oko 11 posto svih korisnika. Iako Ministarstvo tvrdi da digitalizacija ne znači ukidanje šaltera, praksa ga demantira. Šalteri se gase 'prirodno', smanjenjem broja zaposlenih i prebacivanjem usluga na aplikacije i botove, koji postaju jedini način za brže ostvarivanje prava.

I na kraju, što je s pravom na analogni život ili barem donekle analogni život? Nema ga, postoji samo proces koji ide inercijom i koji je vođen nekim tamo direktivama EU-a i željom za kvačicom pored stavke 'provedena reforma'. Digitalna transformacija bez inkluzije nije napredak, nego društvena regresija. Dok god država ne shvati da je internet postao osnovno ljudsko pravo, baš poput vode ili struje, i dok god ne osigura da digitalni potpis ne bude povlastica onih koji imaju za superpametni telefon, naša 'digitalna Hrvatska' bit će samo skupa kulisa iza koje se krije sve dublji socijalni jaz. Do tada, držite svoju plastičnu osobnu iskaznicu blizu jer dvadeset eura je dvadeset eura.